Ako ste u petak prolazili kaštelanskom cestom sigurno ste vidjeli mladog, bradatog muškarca kako uz pomoć dva planinarska štapa, ide pješke u smjeru Splita sa ogromnim zelenim ruksakom na leđima. U nastavku pročitajte tekst Nikole Vugdelije objavljen na portalu grada Kaštela.
Uputio sam se pješke iz svog malog sela Pedrenga, koje se nalazi pokraj Bergama na sjeveru Italije, prije malo manje od dva mjeseca.
Pješke?
Da, pješke.
I gdje si krenuo?
Roditelji mi se trenutno nalaze u Međugorju, plan mi je da ih posjetim i da se preko Crne Gore i Albanije spustim do Grčke, pa ću onda dalje na istok. Želim doći do Novog Zelanda.
Do Novog Zelanda?
Da. Dio puta sigurno neću moći propješačiti, ali već ću nešto smisliti do tada, šetat ću po brodu – nasmije se naš sugovornik.
Zove se Stefano Marchesi, Talijan je, ima 27 godina, po zanimanju je stolar i radio je u tvornici sve dok jednog dana nije odlučio da ide na put.
Koliko dnevno pješačiš?
Otprilike trideset kilometara, nekad manje, nekad više. Bude zahtjevnih dana, ako se penjem prema planini, kao recimo kad sam išao do Pređamskog dvorca u Sloveniji ali sad mi je super, uz Jadransku obalu je teren dobar.
Koja je svrha tvog puta, kako si se odlučio na put?
Život mi je postao automatičan, spavam, radim, spavam, i tako iz dana u dan. Nakon nekog vremena sam shvatio da se vrtim u krug i da sam zapeo na jednom mjestu. Počeo sam razmišljati o sebi, o tome da nešto promijenim u životu i odlučio da moram izaći iz svoje zone udobnosti i otvoriti se nečemu skroz novom. Ako ne pustim ono staro što imam, nikad mi u život neće ući nešto novo. Sad putujem, upoznajem krajeve, zemlje, srećem ljude, evo, kao tebe sada, učim se nečem novom, o sebi najviše.
Ovo je onda tvoje hodočašće?
Nisam krenuo s tom mišlju, ali izgleda da da, osjećam se kao hodočasnik.
O čemu razmišljaš dok hodaš?
Nekad o svemu, nekad od ničemu. Samo šetam, to me usrećuje. U torbi imam vreću za spavanje, šator, opremu za kampiranje, odjeću, nešto suhe hrane. Najviše trošim na smještaj trenutno jer je kiša i pokisnut ću u šatoru ali sad je bolje vrijeme pa mogu kampirati. Imam dovoljno novca, ali ako ostanem bez njega, radit ću neko vrijeme pa ću nastaviti put.
Koji ti je najdraži trenutak sa dosadašnjeg puta?
Najdraže mi je upoznavati nove ljude. Jutros sam pričao s nekim ljudima, tu u Kaštelima, ponudili su me kavom i rakijom, podružili smo se, volim takve trenutke. Možete me naći na instagramu pod imenom steppi_marquez i vidjeti dokle sam stigao.
Ima li nešto što želiš poručiti našim čitateljima?
Sretan sam što sam sebi omogućio ovu priliku, što sam smogao snage napraviti ovakav korak. Nova je godina, izađite iz zone komfora, odlučite se na promjenu, jer tek kad otpustimo nešto što imamo, stvara se prostor da nam u život uđe nešto novo.
Rastali smo se, poželio sam mu sreću na putu do odredišta.
