U četvrtom ciklusu izložbi autora mlađe generacije “Mladi izlažu” održanom tijekom 2019. godine u Klubu Zona svoj rad predstavila je 26-godišnja studentica preddiplomskog studija Animiranog filma na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu Nikolina Žabčić.

Nikolina je dobitnica rektorove nagrade 2018./2019. za veliki timski umjetnički rad operne predstave Gustava Mahlera u suradnji s Muzičkom akademijom i Akademijom dramskih umjetnosti, sudjelovala je na brojnim skupnim izložbama među kojima je “Plati i nosi” u HDLU-u, “Pasionska baština” u Galeriji Šira i grupna izložba crteža i slika u sklopu Festivala svjetske književnosti u Studiju Moderne galerije “Josip Račić”… Ova mlada umjetnica postavila je već tri samostalne izložbe – “KUC KUC, Koji mjesec je danas?” u ljubljanskom Hostelu Tresor,  “Male razbibrige” u Klubu Zona te “Vjetrenjača sam što gleda u sunce” u zagrebačkoj galeriji Crta.

Nikolina je za Dalmacija Danas otkrila kako je to biti mladi umjetnik u Hrvatskoj, koliko je teško živjeti od svog rada, a ima i par savjeta za one koji tek kreću njezinim stopama.

Kako je došlo do suradnje sa splitskim Klubom Zona?

– Zona je objavila javni poziv za mlade neafirmirane umjetnike, odlučila sam se javiti i dobila priliku izlagati. To je bila moja druga samostalna izložba, ali prva u “galerijskom” obliku izlaganja. “Male razbibrige” su zapravo moj početni doticaj s ilustracijom. Tada sam se svega godinu dana intenzivno njome bavila i to je bio presjek mojih radova koji su napravljeni meni za dušu. Radovi su, kako i sami naslov kaže, neka vrsta putovanja u taj opušteniji period života koji svaki čovjek prođe – djetinjstvo. Ne bih se htjela ograničavati u smislu da stvaram samo za djecu, ali radovi koji su bili izloženi u Zoni su imali taj dašak u sebi, nenamjerno. Provlače se neke jako banalne svakodnevne situacije, rekla bih da je više bio naglasak na likove nego na neke konkretne socijalne opservacije. Obožavam stvarati karaktere s nadnaravnim elementima i tako je većina tih radova ispunjena malim čovječuljcima, svaki specifičan s obzirom na scenu u kojoj se nalazi.

Koliko je danas teško živjeti od umjetničkog rada, je li to zaista borba kao što se obično doživljava? Je li teško doći do posla, morate li se često priklanjati željama naručitelja ili vam ipak ostavljaju slobodu za kreativnost?

– Dalo bi se raspravljati o točnom odgovoru na ovo pitanje. Rekla bih ovako, za svaki uspjeh potrebno je uložiti jako puno truda, biti posvećen i ustrajan pa se u konačnici s vremenom to i isplati. Nekako vjerujem da svaki trud se s vremenom isplati, pa tako i nagradi. Meni osobno nije bilo toliko teško dolaziti do poslova koji su vezani za moju struku, naravno, na početku je bilo puno manje takvih prilika, ali kroz svoj studij i čestim sudjelovanjem na različitim projektima sam imala priliku steći razna iskustva i poznanstva koja su s vremenom rezultirala kao dobar temelj za daljnju suradnju. Na početku je iziskivalo jako puno kompromisa s moje strane, volonterskog rada ili sudjelovanja na nekim projektima koje inače ne bih prihvatila, ali opet kažem, sve ima svoje zašto, a meni je glavni cilj tada bio da dobijem što veći spektar iskustva i ponajviše znanja. Tako da danas mogu s dozom zadovoljstva reći da sve manje radim stvari jer moram, a više zato jer želim.

Imaju li mladi još neafirmirani umjetnici priliku razvijati se u Hrvatskoj? Kakva je situacija s prostorima za izlaganje, postoji li i neki vid podrške i poticaja od strane relevantnih institucija?

– Ima jako puno prilika za izlaganje, pogotovo nama koji smo studenti na Likovnoj Akademiji. Akademija ima svoj vlastiti galerijski prostor, Galerija Šira, koji ima raznolik program i natječaje za cijelu godinu. Svatko može dobiti priliku biti izložen i predstavljen u tom nekom “ozbiljnijem” obliku, samo treba raditi. Iskreno, ne bih znala koliko je zapravo teško nekome tko djeluje izvan institucije Sveučilišta kao ja, jer su se meni puno prilika otvorile na taj način, tako da bih to pitanje ostavila nekome tko će znati bolji odgovor na njega. Za mlade umjetnike postoje stipendije, posebice za rezidencije po svim dijelovima svijeta, različite radionice i predavanja koja su svakako od velike pomoći.

Čime se trenutno bavite? Pripremate li kakvu izložbu u bliskoj budućnosti?

– Trenutno sam u kaotičnom razdoblju gdje pokušavam izbalansirati svoj studij s projektima izvan njega i poslom. Radim na projektu za jednu Nizozemku gdje sam fotograf na dijelu projekta koji je baziran u gradu Zagrebu, radim kratke animacije za promociju aplikacije jedne banke i pored toga pripremam svoj slobodni projekt. Nedavno sam otvorila svoju samostalnu izložbu u Zagrebu u galeriji Crta pod nazivom “Vjetrenjača sam što gleda u sunce” gdje sam izložila svoje ilustracije u obliku triptiha, isti rad u tri različita medija – crtež na papiru, digitalna ilustracija i akril na platnu. Uskoro otvaram i sljedeću nadolazeću izložbu, a pripremam je s ulaskom u Novu godinu koja će se odviti u galeriji Siva.

Kakvi su vam planovi i nade za budućnost? Svjetska slava, otvaranje galerije ili nešto treće?

– Odgovor na to pitanje mi se stalno mijenja. Još uvijek prolazim period gdje upoznajem samu sebe i više mi je u fokusu to da steknem što više znanja. Nekako vjerujem da kada će doći vrijeme za definiranje tog odgovora, on će doći sam, prirodno. Svakako bih voljela ostati ovdje i stvoriti temelje da mogu sve raditi iz svojeg doma, grada Zagreba. Naravno, lagala bih kad bih rekla da ne želim otići van i vidjeti kako je tamo, ali ne dugoročno ni zauvijek.

Što bi poručili mladim ljudima koji tek planiraju krenuti putem kojim ste vi krenuli?

– Budite otvorenog uma, isprobavajte, grizite za znanjem i igrajte se! Nemojte biti isključivi, pogotovo ne prema kritici, jer konstruktivna kritika može otvoriti put za dalje ili barem motivirati na daljnji rad, da se razvijate i budete bolji svakim danom.

Više o Nikolini i njezinom radu potražite OVDJE.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime