Čuli smo za razna službena i neslužbena natjecanja, kako u sportu, tako i u mnogim drugim vještinama. No, jeste li ikad čuli za natjecanje u gradnji suhozida?
Da, dobro ste čuli. U općini Konavle 4. i 5. listopada je održano Državno prvenstvo Hrvatske u izgradnji suhozida gdje je 10 ekipa imalo zadatak suhozidnom tehnikom izgraditi funkcionalne klupice.
Samo natjecanje se organiziralo na lokaciji lokve i kućerice u Pločicama, a cilj je bio u zadanom vremenu od dva sata od raspoloživog kamena izgraditi što kvalitetniji dvostruki suhozid pored lokve i kućerice, a prema zadanoj skici i unaprijed određenih dimenzija (duljine, visine, dubine). Sve ekipe su gradile istovremeno, a stručni žiri posebnu pozornost je obratio na završenost segmenta i kvalitetu zida.
Završetkom ovog natjecanja i izgradnjom kamenih struktura u Pločicama će trajno ostati cjeloviti tematski suhozidni park.
Gradnja suhozida, odnosno vještina gradnje zidova od kamena bez vezivnih sredstava, zaštićena je kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske 2017. godine.
Već šest godina za redom, s ciljem očuvanja promocije suhozidne gradnje udruga Dragodid okupila je zaljubljenike skoro tradicijske vještine, ovoga puta u suradnji s Općinom Konavle gdje su pobjedu odnijeli Ekipa Paskal iz Konavala.
Jedina ženska natjecateljica
Ipak, nas je posebno zaintrigirala ekipa iz Splita u čijem je timu bila i jedina ženska natjecateljica na ovom prvenstvu, 27-godišnja Dora Čović. A za Dalmaciju Danas je ispričala kako je završila, prema uvriježenom mišljenju, u muškom zanatu.
„Super sam se uklopila s dečkima, ekipa mi se jako svidjela. Drago mi je što postoje ljudi koji rade suhozide i cijene našu kulturnu baštinu. Mi smo bili jedna od mlađih ekipa, što mi je posebno drago jer vidim da se ova vještina popularizira i među mlađim generacijama – bilo je tu čak i 20-godišnjaka“, kaže nam Dora.
U timu su sudjelovali David Vojak, Ivan Golem, Dora i Siniša Čović. Upravo je Siniša, majstor od zanata i ujedno i Dorin otac naučio ovu mladu ekipu svim vještinama gradnje suhozida.
„Sve pohvale organizatorima – sve je bilo savršeno i odlično organizirano. Deset ekipa radilo je na izgradnji pet klupa koje će tu ostati trajno. Svaka ekipa krenula je s radom na svojoj strani klupe, a na kraju smo se svi našli na sredini. Klupa je duga četiri metra, a radili smo prema danim uputama i dimenzijama, koristeći svoje tehnike. Moram priznati da je bilo izazovno jer smo prvi put izrađivali klupe, ali na kraju je sve ispalo odlično“, zadovoljno nam priča Dora te ne krije koliko je ponosna na sebe i ekipu.
„Sad pet klupa krasi ovaj prostor, i vjerujem da će tu stajati i kada moja djeca budu odrasla. Natjecanje je trajalo dva i pol sata, što je bilo taman dovoljno vremena da nas četvero u timu sazida klupu. Većina ostalih natjecatelja bili su povezani s građevinom, dok sam ja bila jedina žena među njima. Bilo mi je malo teže, ali uz očevu pomoć uspjela sam“, kazuje naša sugovornica.
„Ljubav prema suhozidu mi je prenio otac“
Zanimalo nas je kako se rodila strast prema izgradnji suhozida.
„Još kao mala gledala sam oca kako radi suhozid i pomagala mu. Sjećam se da mi je govorio kako mu je žao što će ta baština izumrijeti i da bi volio ovu vještinu prenositi na svoje generacije. Tako je i ljubav prema suhozidu prenio na mene. On se samostalno naučio zidati, a kad su ljudi vidjeli njegov rad kojim se bavi iz hobija, počeli su ga tražiti za pomoć.“
Mlada Dora kaže kako za nju izrada suhozida ima terapijski učinak.
„Meni je izrada suhozida bijeg iz svakodnevnih obaveza – rad s kamenom mi je poput terapije jer se potpuno isključim iz stvarnosti i uđem u svoj kreativni svijet. Kamen liječi jer se odcijepiš od stvarnosti“, opisuje nam.
Pitamo je što je najvažnije u izradi suhozida te koliko je zahtjevan proces za žene.
„Najbitnije je postaviti dobre temelje, ali ima tu i puno kreativnosti. Ipak, najvažnija je statika i svrha suhozida. Nije mi nimalo naporno jer kada nešto ne mogu fizički odraditi, bavim se estetskim dijelom, a otac preuzima teže poslove“, navodi Dora.
Ovaj četveročlani tim ističe jednoglasno kako nema sumnje da će se dogodine opet prijaviti na natjecanje, no kako nam kažu, bolje će se pripremiti.
"Natjecali smo se s ciljem da steknemo nova znanja, upoznamo ljude sličnih interesa, razmijenimo iskustva i, naravno, uživamo u zabavi. Već tijekom izgradnje klupe odlučili smo da ćemo se prijaviti i sljedeće godine. Bolje ćemo se pripremiti kako bi se uigrali kao tim, jer je ovo bio naš prvi zajednički nastup, a rezultat je bio iznad svih očekivanja.
Zabavno, ali i 'žestoko' natjecanje....
Zadatak je bio zahtjevan, povremeno su se javljale sitne nesuglasice zbog različitih vizija i strategija. No, moj otac, sa svojim dugogodišnjim iskustvom, bio je pravi mentor koji nas je usmjeravao na pravi put“, kazuje nam Dora.
Dora Čović nam otkriva koji joj je bio motiv za prijavu.
"Najbolji dio je samo sudjelovanje, tako da nam nagrada nije bila glavni motiv. Sama čast biti među deset najboljih ekipa u Hrvatskoj bila je za nas dovoljno velika nagrada.
Između ostalog željela sam srušiti predrasude da suhozide mogu graditi samo muškarci. Nadam se da će moj primjer potaknuti i druge žene da se odvaže i prijave te pokažu da i one to mogu“, ističe naša sugovornica.
Zanimalo nas je što njeni bližnji kažu na ovaj odvažan, a nadasve inspirativan pothvat.
"Moji prijatelji kažu da sam rođena za ovo i da mi taj rad zaista pristaje. Drago mi je što prepoznaju moju strast prema tradiciji“, s osmijehom nam kazuje za kraj Dora Čović.
