[V]ijest o mladim i uspješnim ljudima je uvijek i više nego dobrodošla, pogotovo u vremenima kada se moramo navikavati na novo normalno, kako se danas voli reći.
Za jednu takvu pozitivnu priču zaputili smo se u Klis, gdje smo pronašli 28-godišnju Sinjanku Ivanu Perić. Ivana je diplomirana ekonomistica, a trenutno je zaposlena u jednoj splitskoj konzultantskoj tvrtki. Suvlasnica je i OPG-a Spara, o čemu smo popričali s ovom mladom i ambicioznom Sinjankom.
Tko je Ivana Perić?
- Jesmo li mogli krenuti sa lakšim pitanjem. Ja iskreno nikada nisam voljela govoriti direktno o sebi, mislim da djela koja činimo kažu puno više. Ivana je jedna obična djevojka iz susjedstva koja je spletom okolnosti pokrenula vlastiti posao u kojem uživa. Zaista volim to što radim. Uz to se trudim biti dobar čovjek, dobra kćer i dobar prijatelj.
Radite u splitskoj konzultantskoj tvrtci, a ujedno ste i suvlasnica OPG-a Spara. Otkud jedna Sinjanka u Klisu?
- Prije pokretanja poduzetničke priče zbog koje me većina ljudi i povezuje s Klisom, mene je za to mjesto vezalo nešto puno važnije, a to su ljudi. Teta Deana, s kojom sam i pokrenula posao, je mamina prijateljica više od 40 godina. Spletom životnih okolnosti postala mi je kao druga majka, a zajedničko pokretanje OPG-a je samo kruna svega. Ja jako volim Klis. Mislim da ima dosta sličnosti i sa mojim rodnim gradom. Želja mi je, još od kako smo pokrenule posao, da povežem ova dva mala mjesta na neki način i idemo ka tome da to i ostvarim. Naime, većina naših proizvoda nastala je na tragu povijesnih zbivanja na području Klisa. Za vrijeme osvajanja tvrđave, stanovništvo se, zajedno sa vojskom, skrivalo u tvrđavi, a ono što su sa sobom nosili bile su namjernice koje su mogle duže trajati (npr. usoljeno meso, med, maslinovo ulje, suho voće i sl.), a na tragu čega smo mi osmislili naše proizvode. Nastavno na to, želja mi je da na sličan način osmislimo slasticu koja bi predstavljala moj rodni grad Sinj te bi na taj način kroz svoje poslovanje povezali ova dva grada. Teta Deana je to rado prihvatila i odmah se bacila na posao i počela istraživati povijest Sinja. Nadam se da će mi se ova želja uskoro i ostvariti i da ćemo tržištu predstaviti novi proizvod.
Što sve proizvodite u sklopu vašeg OPG-a?
- OPG Spara u ponudi ima tri trajna kolača koji kao jedinu masnoću imaju naše maslinovo ulje te ručno sjeckano suho voće, dva proizvoda koja spadaju u kategoriju hrane s povećanom energetskom vrijednosti nazvanih „kripno slatko“, a radi se o pločicama od kupina i namazu od maslinovog ulja, meda, suhih smokava i bajama te nekoliko vrsta džemova od raznih kombinacija voća koje smo sami osmislili. Ono što je jako važno naglasiti je da su svi naši proizvodi bez konzervansa i da se proizvode na način da se maksimalno sačuvaju sve dobre komponente sirovine koja ulazi u proizvod.
Koliko je teško probiti se na tržište?
- Moram priznat da je jako teško ovakvu vrstu proizvoda prije svega ponuditi tržištu, zauzeti svoje mjesto na tržištu, a još teže održati se na tržištu. Kada kažem ovakvu vrstu proizvoda, mislim na to da u proizvodnji naših proizvoda ima jako puno manualnog rada (sjeckanje voća, slaganje kutija i dr.) što naravno utječe i na cijenu. Uz to jako pazimo i na kvalitetu sirovine što je ponekad jako težak i dugotrajan proces jer u Hrvatskoj, nažalost, sve manje i manje ljudi želi raditi u poljoprivredi. I na kraju, naši proizvodi nisu „samo“ kolači. Naime, jedna feta kolača energetski je dovoljna da zamjeni doručak ili međuobrok. To bi značilo da umjesto da uzmete neko pecivo koje nema nikakvu nutritivnu vrijednost za vaš organizam, pojedete nešto zdravo i u manjoj količini čime znatno manje opterećujete vaš probavni trakt i dajete organizmu potrebne nutritivne vrijednosti što onda ima pozitivne učinke na vas i vaše zdravlje.
Mi smo navikli da kod OPG-ovaca kupujemo primarne proizvode (voće, povrće, suhomesnate proizvode i maslinovo ulje), ali kada je riječ o prerađevinama, pogotovo ako se radi o inovativnim proizvodima i dalje smo pomalo sumnjičavi. Mi se trudimo da to promijenimo i mislim da idemo u dobrom smjeru.
Koliki potencijal danas imaju domaći proizvođači za opstanak na tržištu?
- Mislim da bi ispravnije pitanje bilo, kolike su šanse da domaći potencijal uspije na našem tržištu. Domaći potencijal nije upitan, a tome u prilog idu i mnogobrojne nagrade koje naši proizvođači dobivaju na domaćim, ali i međunarodnim natjecanjima. Upitano je okruženje koje je nametnuto, a u kojem mi proizvođači moramo „plivati“.
Naime, koliko god slušali da se potiče domaća proizvodnja i domaći proizvođači, ja se s tim ne slažem. Za mene poticanje proizvođača i njihove proizvodnje nikako ne znači jednogodišnja novčana potpora koju svi često spominju. Domaću proizvodnju možete potaknuti jedino jednostavnijom i realnijom birokracijom, odnosno jasnijim Zakonima, čvršćim institucijama, jasnom Strategijom razvoja poljoprivrede koja bi bila usklađena sa stvarnim stanjem i potencijalom koji imamo (jasno je da ona trenutno ne postoji) i ako hoćete na kraju, manjim PDV-om. Ono što bi svakako još htjela naglasiti, a od čega svi zaziru je udruživanje. Mi smo jako mala država i ne možemo konkurirati na tržištu bez da djelujemo zajedno. Jako je jednostavno to objasniti na jednom primjeru. Ako znamo koliko u danu jedan traktor ili stroj može obraditi površine onda vrlo lako možemo izračunati koliko se manjih proizvođača može služiti jednim traktorom ili strojem. Mi smo došli u situaciju da imate jako malog poljoprivrednika kojem treba taj traktor ili stroj, a on s jedne strane dosta košta dok s druge strane nije sto postotno iskorišten. I onda nam se događa to da proizvođač ima jako veliki trošak što dovodi do visokih cijena njegovog proizvoda s kojim onda nije i ne može biti konkurentan. Ovo pokušavamo riješiti kupnjom tih istih strojeva uz sufinanciranje iz europskih sredstava, ali to nije i ne može biti rješenje. Te strojeve će trebati održavati i opet ćemo doći do istog problema. I druga isto jako važna stvar je da moramo prestati gledati na poljoprivredu u Slavoniji isto kao i na poljoprivredu u Dalmaciji ili Istri. Na tim različitim lokacijama poljoprivrednici nemaju iste uvjete pa samim tim ne bi trebali imati ni isti tretman nego prilagođeni tretman stvarnom stanju na terenu.
Jeste li povlačili sredstva iz EU fondova?
- U početku smo sve pokrenuli isključivo vlastitim sredstvima. Prošle godine smo se prijavili na natječaj za europska sredstva i prošli prvu administrativnu kontrolu. Ove godine očekuje nas nastavak rada na tom projektu. Prije svega još jedna kontrola prije konačnog odobrenja, a onda i provedba tog projekta koja bi osigurala povećanje skladišnog, ali i proizvodnog kapaciteta.
Kako izgleda jedan radni dan u vašem OPG-u?
- Radno i veselo. Teta Deana i ja smo u ovaj projekt ušle s ciljem da predstavimo tržištu proizvode u koje vjerujemo i za koje smatramo da bi se i drugima svidjeli. Prije nego smo pokrenule proizvodnju kako ona sada izgleda, trudile smo se da radimo stvari koje volimo i u kojima uživamo, a tako je i danas. Niti jedan dan nam nije isti pa mi je s te stane jako teško odgovoriti na to pitanje. Npr. na jednoj strani ja proizvodim kolače, dok na drugoj teta Deana sjecka voće ili slaže kutije. Često uskoči i pomogne mi u proizvodnji. Tu su i česti razgovori vezani uz organizaciju proizvodnje, nabavku sirovine, ambalaže. I ti razgovori se najčešće odvijaju dok proizvodimo ili radimo pripremu za proizvodnju jer uglavnom ne stignemo baš sjesti za stol i o tome raspravljati. Prava strka nastane u periodu berbe maslina. Prošla godina je bila prva godina od kako smo pokrenule posao, a da ja nisam niti jedan dan provela u berbi. Naime, imali smo velike isporuke koje nismo mogli odgoditi. Tako sam ja radila u proizvodnji dok je teta Deana sa ekipom odradila berbu. Zaista je dinamično i zahtjeva od vas da djelujete brzo i da budete uvijek spremni. Dobra stvar je što se teta Deana i ja jako dobro razumijemo i nadopunjujemo što značajno olakšava posao i obje smo jako dobre u organizaciji, a ne kaže se uzalud da je organizacija pola posla.
Može li Sinjsko polje u najmanju ruku hraniti Dalmaciju? Koliko smo ga iskoristili?
- Na prvo pitanje, kratko i jasno – da. Nismo ga opće iskoristili. Ne vidim da će se u skorijoj budućnosti išta promijeniti. I to me žalosti. Priča se često o broju nezaposlenih, uglavnom je to prije izbora. Ali po meni ono što je važnije je koliko je od zaposlenih, zaposleno baš u Sinju. Nas spašava blizina Splita. Da nije tako brojke bi bile puno gore. Ne želimo poljoprivredu, zbog čega nam polje i dalje stoji zapušteno, ali očito je da ne želimo ni ostale industrije. Nisam čula da potičemo ni npr. IT industriju. Pa se postavlja pitanje, koja je to strategija koju Grad ima kada ne potiče niti jednu industriju. Žao mi je što to moram reći, ali strategije nema. Toliko je mladih ljudi punih ideja koje bi, sigurna sam, doprinijeli razvoju Grada i zajednice, ali i zapošljavanju, ali nemaju podršku. I često se događa da te ideje pokrenu na drugom mjestu ili ono još gore da te ideje sačuvaju za sebe i nikada ne predstave tržištu. Ako mene pitate, Sinj ne treba bježati od poljoprivrede, nego upravo suprotno, ona treba biti jedna od temelja razvoja Grada i zajednice.
Gdje vidite prostor za napredak?
- Ako me to pitate u kontekstu potencijala koji nudi Sinjsko polje, mogu samo reći da je to dugotrajan proces koji se ne može riješiti preko noći, ali treba krenuti. Sigurna sam da bi se dosta ljudi složilo sa mnom. Treba prije svega odrediti smjer u kojem bi se išlo i organizacijski posložiti aktivnosti. Kada to odradite već ste na pola puta. Mogućnosti su brojne, ali to je tema za sebe kojoj bi trebalo posvetiti puno više od jednog pitanja.
U slučaju da me pitate u kontekstu OPG-a mogu reći da smo od otvaranja do sada već dosta napredovali, ali se tu ne smijemo i ne ćemo zaustaviti. Vremena su takva da konstantno morate raditi kako na sebi, tako i na svom poslovanju ako se želite održati na tržištu i biti zanimljivi ljudima. Tu, između ostalog, mislim i na novu recepturu, ali i na razvoj postojeće recepture, drugačiji pristup marketingu, nove strojeve i sl.
Imate li cilj koji želite postići u životu?
- Moja jedina želja, koju možemo shvatiti i kao nekakav cilj, je da budem zdrava i sretna te da radim ono što volim. Za sada mi to uspijeva i dok je tako nastavit ću. U onom trenutku kada osjetim da me nešto više ne veseli prestat ću to raditi i okrenuti se onome što će me u tom trenutku veseliti.