Vjerojatno ste već čuli za mladu umjetnicu Tenu Grgić, čije zlatne ruke stvaraju čudo od umjetnosti. Naime, njezin rad često se uspoređuje s vizualima nastalima uz pomoć umjetne inteligencije, iako je riječ o višesatnom radu kistom i bojom na tijelu, odjeći i prostoru. Pod umjetničkim imenom Artena, Grgić razvija prepoznatljiv autorski izraz koji briše granicu između slike, tijela i javnog prostora. Surađivala je s poznatim imenima domaće glazbene scene poput Ella Dvornik i Matija Cvek, a šira publika upoznala ju je i kroz nastup u Supertalent.
S Tenom smo razgovarali o body artu, kreativnom procesu, disciplini koju takav rad zahtijeva te o izazovima života od umjetnosti u Hrvatskoj.
Za početak nas je zanimalo kako je nastala 'Artena'.
„Ime je nastalo kao prirodan spoj moje profesije i mog identiteta: Art + Tena. Budući da sam magistra grafičkog dizajna, stvaranje brenda za vlastiti životni poziv bio je moj najdraži projekt. Željela sam ime koje zvuči čvrsto, a opet ženstveno i umjetnički. Artena je danas moj pseudonim i potpis koji objedinjuje sve ono što radim, od body arta i murala, slikanja po narudžbi do ilustracija i vođenja radionica. Ono simbolizira moju neraskidivu povezanost s umjetnošću; ona za mene nije samo posao, već prostor potpune slobode u kojem se osjećam svojom“, otkriva nam na početku.
Tena je javnosti najpoznatija po body paintingu. Umjesto oslikavanja gole kože, iluziju gradi kroz odjeću i scenografiju. Ideja je, kaže, nastala slučajno, u jednom od onih trenutaka kada se kreativnost ne planira.
„Nakon što sam završila sliku na platnu, zaprljala sam ruke bojom i taj me trenutak inspirirao da pomaknem granice. Zapitala sam se zašto bi slikarstvo bilo ograničeno samo na nepomične objekte? Željela sam istražiti ljudsko tijelo kao živi medij, a korištenje odjeće umjesto gole kože omogućilo mi je da se fokusiram na teksture i optičke iluzije koje brišu granicu između stvarnosti i umjetničkog djela“, govori nam mlada umjetnica, a potom opisuje kako izgleda kreativni proces.
Mjesec pripreme za nekoliko sati slikanja
„Sve kreće od ideje koja zabljesne u glavi koji moram odmah zabilježiti skicom ili tekstom. Nakon toga slijedi faza planiranja, od logistike i materijala do biranja specifičnih rekvizita i odjeće koju ću, kako volim reći, „žrtvovati” za viši cilj. Za mene je to pravi maraton strpljenja. Iza jednog poslijepodneva snimanja stoji mjesec dana priprema. Sam čin slikanja na modelu traje između pet i osam sati intenzivnog rada bez „undo” opcije. Volim tu poetsku činjenicu da moji originali na kraju dana nestaju. Voda ih zauvijek odnosi, a ostaju samo videa i fotografije i sjećanje na tu meditaciju u pokretu“, kazuje nam Tena.
Ljudi često zumiraju fotografije, pokušavajući pronaći tragove Photoshopa ili umjetne inteligencije. Ipak, iza svake iluzije stoje isključivo kist, boja i ljudsko tijelo, a naša sugovornica navodi kako modeli u tom procesu imaju ključnu ulogu.
„Modeli su moji heroji i koautori. Njihova disciplina je ključna; zamislite da stojite mirno satima dok vas netko pretvara u živu sliku. Oči modela uvijek ostavljam netaknutima; one su žarišna točka koja daje život mojoj dvodimenzionalnoj viziji. Bez njihovog potpunog povjerenja i te tihe veze, iluzija nikada ne bi bila potpuna“, govori nam ova umjetnica.
Umjetnička čarolija na Supertalentu
Među projektima koje izdvaja kao najdraže, ali i najzahtjevnije, ističe „Žive body art jaslice”, realizirane u suradnji s Novom Evom. Riječ je o intimnom spoju njezine vjere i talenta, a riječ je o projektu koji je nastajao više od mjesec dana. Posebno mjesto, ističe Tena, zauzima i nastup na Supertalentu, gdje je oslikavala samu sebe.
„Raditi takvu vrstu iluzije pod studijskim svjetlima, uz stroga vremenska ograničenja i pred kamerama, bio je ogroman test vještine. Taj izlazak iz okvira na kraju nastupa bio je simbol svega što ja jesam“, otkriva nam.
Dražen Petrović kao inspiracija
Naša sugovornica često ističe kako joj je velika inspiracija legendarni Dražen Petrović. Zanimalo nas je zašto.
„Dražen Petrović je za mene simbol onoga što talent postaje kada mu se doda fanatičan rad. Kao umjetnica, često moram biti svojevrsni „mentalni sportaš”, odnosno ostati fokusirana na skeli po cijele dane ili završavati mural dok pada kiša. Dražen me podsjeća da se vrhunska umjetnost, baš kao i vrhunski sport, ne događa slučajno, već je rezultat nebrojenih sati rada i odricanja“, ističe Tena.
Od umjetnosti se u Hrvatskoj može živjeti, smatra, ali samo uz spremnost da umjetnik preuzme i poduzetničku ulogu.
„Magistra sam dizajna koja se ne boji zaprljati ruke i popeti na skelu. Bilo je čuđenja na početku, pitanja poput onog: „A što ti je pravi posao?”. No, kada klijenti vide murale u Njemačkoj ili hotel u Dubrovniku koji sam oslikala, uz sve ostalo što radim, shvate da je ovo itekako ozbiljan poziv. Danas više ne objašnjavam, puštam svoje radove da govore za mene“, kazuje nam.
„Najveću odgovornost osjećam pri oslikavanju portreta preminulih osoba“
Najveći osjećaj slobode, kaže, pronalazi u vlastitom ateljeu, ali i u samoj neovisnosti koju joj daje vođenje vlastitog obrta. Tamo sama bira projekte i smjerove razvoja, što joj omogućuje da ostane vjerna vlastitom umjetničkom izrazu. S druge strane, kaže nama da najveću odgovornost pak osjeća pri oslikavanju murala i izradi portreta preminulih osoba.
„Kada oslikavaš zid zgrade koji će biti dio vizure grada idućih deset ili više godina, nemaš pravo na loš dan; tu si odgovoran klijentu, ali i svakom slučajnom prolazniku. No, portreti dragih osoba koje više nisu s nama nose posebnu, emotivnu težinu. Tu uvijek osjećam pozitivnu tremu, ali i veliku čast. Nevjerojatan je osjećaj znati da tvoj talent može nekome pružiti utjehu i postati trajno sjećanje. U tim trenucima umjetnost prestaje biti samo vizualna i postaje duboko ljudska“, pojašnjava Tena.
„Kompliment mi je kada moje radove uspoređuju s AI fotografijama“
Njezine radove publika često uspoređuje s AI generiranim fotografijama, no Tena takve komentare doživljava kao kompliment. U njima vidi potvrdu da ručni rad, kist i ljudsko oko i dalje mogu proizvesti efekt koji iznenađuje i zbunjuje promatrača. Upravo u tom kratkom zastoju percepcije, smatra, događa se ona vrsta „analogne magije” koju tehnologija još uvijek ne može replicirati.
Govoreći o budućim planovima, Grgić ističe kako je trenutačno u potpunosti posvećena projektu Oratorij Dominik Savio na zagrebačkom Jarunu, gdje oslikava prostor namijenjen mladima i njihovu razvoju kroz kreativnost, vjeru i zajedništvo.
„Volim kada prostor ima dublju svrhu, a ne samo estetiku. U pregovorima sam za još nekoliko većih murala ove godine, uz brojne vlastite projekte koje planiram realizirati. Kreativna energija je na vrhuncu i jedva čekam vidjeti kamo će me kist sljedeće odvesti“, zaključuje za kraj našeg razgovora Tena Grgić.
