Meštrovićev je kaštilac u sklopu 65. Splitskog ljeta ugostio predstavu „Sve o ženama“. Tekst potpisuje Miro Gavran, a režiju Mladena Gavran. Glumice Lana Gojak, Kristina Krepela i Katarina Arbanas odglumile su, kažu detalji o predstavi, 15 likova u 5 različitih priča. Vjerovat ćemo im na riječ jer publika se gubila negdje na drugoj, a mi oboružani papirima i kemijskama nedugo nakon njih. Opisi predstave navode čak 50 premijera, 3000 repriza i 700 000 gledatelja. Respektabilne su to brojke koje govore o mnogočemu, nažalost više o publici nego o kvaliteti predstave.
Otrcani stereotipi i humor za drugi osnovne
„Jesi vjerna svome mužu?“
„Jesam, bona, svaki mjesec, po nekoliko dana!“
„Ona je bolja od nas jer je u pravi trenutak znala popušit pravome čovjeku.“
„Mama, 60 ti je, a izgledaš kao da ti je 16.“
Hrvatski je jezik, iako leksički bogat i raznovrstan, ponekad ipak nedostatan da opiše kakvu reakciju ili emociju. Riječ koja nam nedostaje za opis gradnje „komike“ u dijalozima različitih žena vjerojatno je – cringe. U radnji „Sve o ženama“ pratimo nekoliko fabularnih tijekova – tri prijateljice koje ogovaraju četvrtu, čak i na njezinu sprovodu, sredovječnu majku koja na rođendan poziva svoje dvije posvađane kćeri (jedna je drugoj ukrala mladića i udala se za njega), tri vrtićke kolegice koje se natežu oko Barbie lutke i (ne)dolaska obitelji na priredbu, dvije žene koje se svađaju oko toga kojoj je treća veća prijateljica te tri bakice koje dane u staračkom domu krate pripremom za nastup, svađama i pogledavanjem muških cimera.
Govorenje o stereotipnim shvaćanjima muške i ženske uloge svakako je dobrodošlo u kazalištu, po mogućnosti da se propita stanje uma iza najvećih binarnih opreka: patrijarhata i feminizma. Sjajno je to odrađeno u inače izrazito šovinističkom i mizoginom „Kroćenju goropadnice“ gdje je splitski HNK briljirao (pre)iščitavanjem priče i uvođenjem koda ironije, kao i nedavno u izvedbi Vesne Tominac Matačić koja je utjelovila Vesnu Parun – ispred svoga vremena, ali bez militantnog feminizma, propitujući društvene obrasce. U „Sve o ženama“ vidjeli smo stereotipna ponašanja: žensku ljubomoru među prijateljicama, od vrtića do odrasle dobi, muškarce kao kamen smutnje, konzumerizam kao prijeteću tendenciju, ogovaranje i podmetanje. Međutim, nismo vidjeli ili smo, dopuštam, možda previdjeli kritiku takva ponašanja. Iz jednoga od happy endova, pomirbe dviju sestara zavađenih oko istog muškarca, zaključili smo samo da se obiteljska sreća gradi na „rekla sam ti“ floskulama i popuštanjima. Otvaranje problema pa nasilno zatvaranje predstave bez odgovora na pitanja jedan je od najprecjenjenijih postupaka u kojemu se, tobože, publici ostavlja prostor za interpretaciju, a najčešće se dogodi da pouka ili katarza (u komediji smijeh) potpuno iščeznu.
Klišej na klišej
(Strop u kupaonici propada jer voda curi.)
„Da ima muškarca, to joj se ne bi dogodilo.“
(Ljubomorna sestra napada onu koja se udala za njezina bivšeg.)
„To su trebala biti moja djeca!“
(Starici umro treći muž, odlazi u starački dom)
„Jedino ondje mogu pronaći muškarca svojih godina!“
(Miriše buket – kihne).
Trenutaka u kojima su se mnogi od nas komešali od nelagode i nevjerice bilo je na pretek. Kao da smo na lošoj vrtićkoj priredbi, ali pregrizeš jezik jer i tvoj petogodišnjak glumi. Bilo je, doduše, i onih kojima je trećerazredni humor a) bio smiješan, b) smijali bi se svakako, na karti piše da je predstava komedija. Ono što današnjoj kazališnoj publici nedostaje, a i mnogim kazališnim kritičarima koji pišu pod kojekavim pritiscima sveprisutnih veza i vezica u kulturnim inistitucijama, nesumnjivo je objektivnost. Promatrajući splitsku publiku dugi niz godina, nameće mi se teza da ona ne želi „grintati“ čak ni kad shvati da je za nešto što je estetski mjerljivo loše – dala 50, 100 ili 200 kn. Jer neuspjeh te predstave neuspjeh je publike koja počesto, čast budi iznimkama, na premijere velikih opera dolazi da bi pokazala odjeću, a u umjetnost se razumije slabo ili nikako. Međutim, jučerašnja je predstava barem kod nekih probudila kritičara koji se za svoj novac došao – nasmijati (piše komedija!). Desetak je gledatelja na rubu strpljenja otišlo prije završetka predstave, otvoreno negodujući. Usput budi rečeno, predstava je trajala sat vremena kraće od Orestije i pola sata kraće od Smija i suza starega Splita. S tih se predstava nije izlazilo ranije. Potonja je, primjerice, do suza nasmijala cijeli Sustipan, a uopće nije komedija, dočim je „Sve o ženama“, nemojmo se zavaravati, svoj pljesak dobila iz pristojnosti, djelomice i sažaljenja, a djelomice i veselja što se može poći kući nakon sat i pol koji su trajali kao cijela vječnost. Komika koja se gradi na poštapalicama, čupanju Barbike, afektiranju dječjega govora i tučnjavi štapovima i štakama nije bolje ni zaslužila.
Rezime
Bilo bi sjajno da su recenzije svih predstava, pogotovo izabranih gostovanja koje splitska publika gleda pozitivne, pune hvale i oduševljenja. No ne bi bio red lagati. Djevojka koja je trenutak prije mene izišla iz Kaštilca javila se na mobitel i rekla: „Odavno nisam gledala nešto ovako loše.“ Moram se složiti. Svima koji kažu – Gavran je naš najizvođeniji pisac, predstava je to koja ima brojke kao nijedna druga u Hrvatskoj – moram istaknuti da to više govori o (ne)kvaliteti publike, sjajnom PR-u i vrlo lošoj selekciji, barem u ovome slučaju. „Sve o ženama“ moglo se raščetvoriti na još pet-šest razina (dramaturgija, preglumljivanje, feedback-sprega), no od toga zbilja nitko nema ništa. Prije koju godinu u Lori se održala jedna pompozno najavljivana komedija koja je glumački, produkcijski i tekstualno bila toliko sramotno loša da sam u dogovoru sa svojim urednikom odbila recenzirati je, za opće dobro. Tada smo dobili jezikovu juhu jer „posao je kritičara da recenzira“ (po mogućnosti nahvali, je l'), a mi smo htjeli biti benevolentni i ne napraviti antireklamu. Ovu recenziram iz jednostavnog razloga. Kad u tražilicu „uguglate“ najizvođenije hrvatske predstave, obično vam se izlista nekoliko stranica recenzija – i pozitivnih i negativnih. O Gavranovoj predstavi nisam našla mnogo tragova pera kolega kritičara, što je više nego čudno s obzirom na, kako rekoše, 50 premijera i 3000 repriza. Samo onaj isti uvodni reklamni dio koji nalijepi svako kazalište u koje „Sve o ženama“ dođe. A malo je toga o ženama rečeno osim glupih floskula kakve smo, nadala sam se, barem u kazališnome humoru nadišli. Kako sam nekidan izrazila nelagodu zbog malobrojnosti publike na izvedbi predstave „Ti koja imaš nevinije ruke“, sada negodujem jer je na „Sve o ženama“ bilo barem dvostruko više gledatelja, a usporedba kvaliteta je u rangu Europa lige i Treće HNL. Dok predstave bude prodavao marketing, a ne kvaliteta i estetska procjena, promjena neće biti. A mi ćemo i dalje ostati, u pravom smislu riječi, kazališna publika.
