Lito nan je došlo. Beskompromisno, sparno, ispunjava svaku plućnu molekulu teškon mišancon užganog asfalta i olovnog zraka, di njanke nemoš udahnit jedanput kako triba. Neka je došlo, al pari mi se da pišen od lita do lita. Od zime do zime. Od jedne stvari radi koje brontulajen, do druge. Razine moje grintavosti su u spektru osnovnih boja, šta oću reć da nisan čovik kojemu previše triba, a opet san razmaženo zahtjevan kada su sitne stvari u pitanju, one pinkice koje život značu. Uzea san pauzu od svega, da se malo distanciran i pinku friškijin očima pogledan svit i moj grad.
Šta je baština? Ako pogledate u riječniku, labavo se odnosi na nešto šta su nan ostavili didovi, nešto šta je nasljeđeno iz prošlosti. Iz zadaćnice na temu baštine, ama baš svi prominentni i oni judi koji nešto značu u ovon gradu – dobili su asa.
Previše volin ovi grad da ne bi udrija đir po njemu. Vuče me sve put rive. Možda je to stvarno lipo i berekinsko ditinjstvo, možda je to prvi pravi poljubac ispod ure, možda i prva cipa negdi u Getu. Možda mi nosnice ispuni vonj onih starih i pravih konoba, onih di moraš zvat par dana prije da oni odu na peškariju kupit ribu koju će ti poslužit za obid u nedilju. Ima bit da san teritorijalno nostalgičan. Ne falu meni države, režimi i precjednici. Stranke i stolice. Meni fali duša mog grada koja svake godine gubi piz. Baština ispo peke koju ćokaju svi koji ne peru ruke prije obida.
Naše nasljedstvo nije posteljica od cikle na kojoj se stavi pinku tune i kapara. Isto tako nije dek ipo crvenoga mesa koje izgleda tako usamljeno na pijatu koji je dekoriran pjenicon od chefovog ega. Niti je to dekonstrukcija čiz kejka koja se jede iz terine u kojoj si radija, ka dite, svoj sirup od trišanja. Al predjelo ne bi tribala bit juva? Blida riblja sa po šake riže i dračama u njoj? Ili ona od govedine, teža i masnija od ičega šta te može u život vratit? A puni glavni pijat punjenih paprika i na brzinu speštanog pirea uz kruv od jučera da moš potoćat? Za dešert štrudel od jabuka sa grožđicama, hroštule i mandulat? Nemojte mi reć da van iti jedan fine dining može utirat vonj u glavu ka naša, prava spiza?
Jel naš način sist pit koktele i pušit onaj falši duvan dok sve manje i manje gledamo šinjorine kako klapaju postolama po rivi? Al nije svaka rana uspomena dida sa duvanon u kutu usana, dok pije bevandu i igra na briškulu, trešetu ili kvintilju sa svojin ribarskin metuzalemima? Da se razumimo, volin ja koktele, al nigdi nisan vidija nekoga ko radi u neku baren konobu da objašnjava nekon gostu tu kulturnu naviku bevande. Zašto ne bismo mogli bit ambasadori vlastitoga grada, a da ne izađemo ni milimetar iz komforne zone? Otvara se, Bože moj, svašta po gradu. Razumin ja kaptalizam i gratakažu koja te tira da pratiš te trendove, al mislin da mi imamo trendova za postavit.
Gledan naše starije, gledan staroga i didu. Ne bi oni mrtvi platili priko mobitela račun za vodu, nema šanse. Iće do pošte, sigurno na putu srist nekoga svoga, proćakulat i vjerojatno ić udrit danac u Kirigina. Jel in to u kodu ili nije, nije ni bitno. Gledan ih kako stoju ka totemi nekih laganijih vrimena, di nismo tribali online dokazivat ljudima da nan je lipo uz sunce i more. Imamo genetski pečat nirvane – našu fjaku, koju naši stari grintavo branu.
Naš način je strast, luđačka ljubav koju smo sposobni dat svugdi, ali se sve više štufajemo. Pioniri smo rivaliteta, natjecateljskog duha, nesalomljivosti i dišpeta. Samo šta se ne možemo zatrčat put snova, jer su nan gaće spuštene do kolina.
Izgrinta san se, a nisan ni površinu zagreba.
Nismo mi narod američkog „nogometa“, bejzbola, formule, motora. Mi imamo balun. Imamo picigin. Imamo košarku, plivanje, vatropol i veslanje. Kome se provajemo svidit? Nekome ko će doć i uložit. Uložit u šta?
A tako nan i triba, neko će doć i prodavat našu baštinu ka nešto autentično, briljantno, antičko i inovativno. U isto vrime kada ćemo mi svi nosit naopako kape sa logon nekog xy superbowla i stvarat neko drugo, tuđe nasljeđe za ostavit dici iza nas.
Tekst je u cijelosti preuzet s Facebook stranice Dnevnik jednog brale