U Splitu je, kao što svi već znamo, 19. lipnja u 83. godini života preminuo višegodišnji Hajdukov djelatnik, dužnosnik i povjerenik Jure Strinić - Juko.
Juko je rođen u Lokvičićima kod Imotskog, ali je njegova obitelj nakon Drugog svjetskog rata otišla 'kolonizacijom' u Otok kod Vinkovaca. U tom mjestu Juko je uspješno kao centarhalf i kapetan momčadi desetak godina igrao za tamošnje klubove Graničar, Radnički i Slogu.
Bio je višegodišnji povjerenik Hajduka u Otoku za koje se govorilo da je 'najhajdučkije' u Slavoniji i Baranji.
Iako je on i njegova obitelj doslovce živio Hajduk i za Hajduk, ipak nije mogao bez rodne Dalmacije, pa se odlučio vratiti. Te je u Splitu kupio kuću.
Zaposlio se u Hajduku gdje je bio glavni ekonom od 1982. godine, do umirovljenja 2000. godine. U više mandata bio je član Skupštine kluba, kao i brojnih radnih tijela, a nastavio je djelovati u Društvu prijatelja Hajduka u Splitu.
Posebno treba istaknuti da je Juko otkrio po Slavoniji veliki broj igrača, koje je lansirao prema Hajduku.
U Slavoniji je Juko razvio i tzv. Hajdukovu skautsku službu koji su pratili mlade igrače, te ih potom preporučavali Hajduku
Juko je pokopan na splitskom groblju Lovrinac, u petak 21. lipnja, a došli su ga ispratiti brojni prijatelji iz sportskih klubova, ali i iz Udruge veterana Domovinskog rata Brodosplit, čiji je Juko zajedno sa sinom Velimirom bio član, budući su obojica bili dragovoljci Domovinskog rata. Bili su angažirani na obrani grada Splita, a naročito poljudskog stadiona početkom Domovinskog rata, koji je bio na meti okupatorske vojske smještene u ratnoj luci Lora. Naime, Hajduk je imao je svoj vod dragovoljaca, koji su na prvoj crti branili Hajduk, ali i cijeli grad Split. Danas djeluju kroz Udrugu veterana Domovinskog rata Brodosplit - podružnica HNK Hajduk.
Dakako uz brojne prijatelje veterane Domovinskog rata, veterane i igrače Hajduka, političke dužnosnike (župan Blaženko Boban i županijski pročelnik za branitelje Damir Gabrić), te brojne sportske djelatnike, Juku Strinića su ispratili i članovi obitelj, pa ga je sa sinom Velimirom, na vječni počinak ispratila i 30-godišnja unuka Matea, (jedna od šestoro unučadi), koja je posebno bila vezana s djedom.
Odmah poslije pokopa, iako vidno potresena, tu je noć sjela i napisala emotivno pismo o svom preminulom djedu.
Ustupila nam ga je za objavu, pa ga prenosimo u cijelosti:
"Dragi moj dida Juko!
Bila sam ponosna i ostajem ponosna što sam tvoja unuka, što nosim tvoje prezime Strinić i što uzdignute glave mogu ušetati u mnoge domove diljem Lijepe Naše Hrvatske, znajući koliko si dobra učinio mnogim obiteljima.
Dida iz moje perspektive i iz mojih susreta i druženja s njim je bio šutljivi, samozatajan čovjek ozbiljna lica; čovjek koji se nije razbacivao toliko s riječima nego bi ga uvijek promatrala na djelu kako u žustrini radi na nekom svom planu koji je britko isplanirao netom prije, a u cilju pomaganja nekome ili organizaciji nečega.
Pamtit ću ga kao čovjeka koji je rado pozivao ljude u svoj dom otvorena srca, a koji su se toliko rado odazivali druženju s njim za njegovim okruglim stolom, u Smiljanićevoj ulici podno hlada smokvina stabla.
Kako da dočaram sliku Dide onima koji ga nisu znali? Dida bi najčešće bio ozbiljna lica, često odsutan u svojim mislima ili bi pak lagano suzio oči dok bi s nekim pričao (bilo na mobitelu ili ‘uživo’ sa sugovornikom), uzdignute glave tako ističući karakteristični rimski (Imotski hehe) nos, ljuljuškajući koljena te stiskajući jednom rukom stolicu ili svoj notes, a pri tom bi se bljeskao njegov prsten pečatnjak Hajduka.
Didu svi znaju kao čovjeka iz sportskih voda, a puno jest i bit će neispričanih priča iz sportskog djelovanja za Hajduk. Usudila bih se reci da kao što je hrvatskom glumištu bio Boris Dvornik, glazbenom svijetu Runjić ili Oliver, svijetu hrvatskog nogometa je vjerujte, dobri duh bio moj dida - Juko Strinić.
Ali prije svega toga, Dida je bio običan, mali čovjek- bez fakultetskog obrazovanja koji je ostao bez majke i oca vrlo mlad, ali toliko velik i borben na najskromniji mogući način; a znam i zašto. Naime, Dida je volio slušati ljude i znao je kako saslušati ljudske priče i probleme, ali ne bi stao samo na tome.
Imao je širinu i empatiju, odnosno suosjećanje koju nijedna škola ne može nekoga naučiti. Odmah bi se bacio na riješavanje problema sugovornika: savjetom, konkretnom i pronicljivom uputom kako i što učiniti, koga zvati, sam i nazivati ljude koji mogu biti od pomoći - bio to problem financijske ili obiteljske prirode, zdravstveni problem, problem nezaposlenosti i sl. Dida bi kratko i s autoritetom izrekao svoj pravni lijek i rekao sugovorniku da će sve biti u redu... a i bilo bi u redu jer u njegovom životu je riječ bila svetinja i držalo bi se časno do nje.
Dida je uvijek bio spreman saslušati, popričati i učiniti svakome: za susjeda, poznanika, nepoznata čovjeka jer je vjerovao da tko čini dobro, da će dobrota se širiti i dalje (krilatica prije new age slogana).
Istu pažnju je pridavao svakome i imao je tu karizmu da se osjećate najvažnijom osobom u prostoriji pričajući s njim: bili vi mesar, pekar, mljekar, skladištar, čistačica, doktor, neki direktor, svećenik, političar, pjevač,... ili koje god zanimanje možete zamisliti... a to su ljudi i osjetili. Osjetili su njegovo poštovanje i uvažavanje, suosjećanje, ali i žestinu da održi svoju riječ jer kako bi rekao “ako ne možeš pomoći, nemoj ni odmoći”; jer je bilo samo važno je li netko čovjek od riječi.
Dida je mlad išao u Slavoniju, bez kune u džepu, sam sa svojom snalažljivošću i mudrošću izgradio cijeli svoj život: i poslovni i privatni. Kao mlad je uvijek osjećao nepripadnost; ili je bio Dalmatinac - Imoćanin u Slavoniji, ili kad se vratio u Split je bio Slavonac u Dalmaciji. Unatoč tome i unatoč ne biranju entiteta i bilo kakvih etiketa, jedno je bilo sigurno: uvijek je bio veliki Hrvat i veliki hajdukovac i borac za male ljude. Toliko priča i anegdota će ostati neispričano za hrvatsku i sportsku povijest jer je uvijek djelovao kao čovjek iz sjene, ne gurajući se u prvi plan jer je samo za takav način i znao: samozatajni i nesebični operativac.
Još jednom, hvala ti Dida što si nam utabanao put, pokazao kako je to biti čovjekom u svijetu koji sve više samo grabi za vlastitu, kratkovidnu korist, bilo to u sportu do politike koje si toliko volio. Hvala što sam vidjela kako se može naći način razgovarati s ljudima različitih generacija, a i što se vidi iz toga koliko su te ljudi voljeli i uvažavali: i mladi i stari. Hvala ti što si me naučio slušati i osluškivati, ali i voljeti ljude sa svim svojim manama. Hvala ti što si odgojio i mog tatu koji je nastavio živjeti tvoju životnu poruku. Hvala ti što si nam pokazao primjerom kako je živjeti dostojanstveno i za svoju obitelj. Hvala ti što si ostavio toliko dobra iza sebe i nadam se da si zbog toga našao gore na nebu svoj mir.
Puno te voli tvoja unuka Matea".
