Zagrebačko kazalište mladih sinoć je gostovalo na 32. Marulićevim danima s predstavom „Ja sam ona koja nisam“ po tekstu Mate Matišića, u režiji Paola Magellija. Predstava je spoj triju jednočinki (Hrvatska Lolita, Porno film i Žena djevojčica) u kojima se osjeća Matišićev autorski rukopis prožet crnim humorom, propitivanjem pozicije pojedinca u društvu i kritiziranjem konvencija društva koje guraju maloga čovjeka na marginu. Moguće tumačenje intrigantna naslova nudi se u središnjem dijelu, jednočinki „Porno film“, u kojoj lik devijantne čistačice Ruže priziva Isusov odgovor farizejima „Ja jesam“ (nastavak na Jahvin „Ja sam koji jesam“) u opreci s njezinim zaključkom „Ja sam ona koja nisam“. Matišićevi ženski likovi, naime, blago rečeno vode dvostruke živote – oni su rascijepljeni između unutarnjeg svijeta i vanjske projekcije, između očekivanja i zbilje, između donkihotovske borbe i nenaklonjene stvarnosti.
Najsnažniji je dio triptiha onaj početni – „Hrvatska Lolita“. Magelli od početka izvrsno koristi videoprojekcije (Ivan Marušić Klif) i eklektičnu te (prikladno) duboko uznemirujuću glazbu (Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle) da prikaže dva ženska tijela, hodajuću putenost i potencijalni izvor problema, dvije polugole ljepotice koje rade kao plesačice kod autoritativnog gazde. Gazda Jerkica (Milivoj Beader) najplastičniji je lik i najbolja glumačka izvedba predstave. Okorjela sirovina, nekulturna seljačina, novopečeni bogataš, sumnjivi mafijaš koji ima ljude za mračne poslove – neki bi mogli primijetiti – na političko-crnokroničkoj sceni imali smo takvih. Beader ga oblikuje kao bič božji koji progovara gotovo robotski, potpuno izokrećući društveno prihvatljiv diskurs („Doša mi je neki bućkuriš od čovika s nekim neverbalnim kazalištem! Najgori su ti umjetnici, oni bi uvik nešto propitivali! … Gepek jako popravi ljude! Svi nakon centrifuge iziđu bolji!“).
Ideja je bila da u prvome dijelu središnji lik bude plesačica Nikolina, maloljetnica upitna podrijetla, egzotična neposlušna plesačica čiji je formalni otac (Filip Nola) nestao pod čudnim okolnostima. U pokušaj raspleta eventualnog zločina ulaze susjeda Šarić (Doris Šarić Kukuljica), „rodjak“ Ivan (Maro Martinović), supruga Ana (Barbara Prpić) i plesačica Enisa (Hrvojka Begović). Osim što saznajemo da Jerkica ne preže ni pred čim, sličnu crtu prgavosti uočavamo u lijepoj Nikolini (Anđela Ramljak). Ona ovdje zbilja jest nabokovljevski lik, ali pomaknut, mračniji i riskantniji – ona je buntovnica kojoj tjelesna ogoljelost ne smeta da druge pred njom ne bude sram njihovih vlastitih gadosti i perverzija.
U središnjem dijelu naziva „Porno film“ susjed (Filip Nola) svojim živopisnim doživljajem seksualnih aktivnosti u susjednom stanu otkriva niz nevjerojatnih priča koje se kriju iza stenjanja tijekom radnog vremena. Vlasnik stana, ginekolog Mihovil (Frano Mašković) sumnja da ga supruga vara, a oštricu krivnje upire u prijatelja Filipa (Ugo Korani). Međutim, za rasplet je potrebna žena, i to ne supruga. Oštećena čistačica Ruža (Lucija Šerbedžija), miks žrtve seksualna zlostavljanja i nimfomanke, u svojoj iskrenoj ispovijesti otkriva tragiku potrage za samom sobom kroz intimnost čina koji je potpuno osakaćen, lišen ljubavi, a pretrpan nasiljem i vikom nizašto. Kroz rečenicu „Moj mozak više ne zna što je seks, a što agresija“ tužna (anti)junakinja zaključuje „Ja sam ona koja nisam“. Jer zbilja – njezina potraga traje, a razrješenje se ne naslućuje – vidimo tek tračak prošlost, kliker koji je poremetio sve ostale veze, trenutak životinjskog nasilja koji je u tu ženu trajno upisao iskorištenost i poraz.
Treći dio „Žena djevojčica“ prati dinamiku obitelji u raspadu. Otac Vlado (Zoran Čubrilo) i sin Janko (Dado Ćosić) policiji prijavljuju vlastitu suprugu i majku kao ultimativni potez borbe protiv njezina alkoholizma. Nevolja je u tome što će se Stanka (Urša Raukar) pokazati kao najsnažniji ženski lik, stup obitelji koja je pretrpjela katastrofu smrti djeteta, heroina koja se žrtvuje i izlaže boli i raspadu da bi drugi pored nje izgledali manje bijedno. Nevjerojatan je njezin opis dinamike bračnih supružnika: „Ak' hoću da njemu bude dobro, meni treba biti loše“. U potresnu dijalogu (koji se pretapa u docirajući monolog i djelomično šteti dinamici triptiha) s nevjestom Katarinom (Lucija Šerbedžija) Stanka izlaže povijest ženske boli kroz sliku sebe, žrtvovane i raspadajuće supruge i majke, pijanistice čije su note pod alkoholom i vječnim podmetanjem leđa za druge postale disonantne. Na pozornici se zatim pojavljuju već viđeni Nikolina i Jerkica, ona kao neoprezna vozačica kojoj Stanka velikodušno oprašta, a Jerkica kao „čovjek koji ima ljude“ koji će riješiti Katarinino poslovno pitanje. „Nadfeministica“ Stanka ne propušta uz podsmijeh primijetiti da se život uvijek svede na to da zadnju riječ ima muškarac, uz suptilnu pojavu tugaljive pjesme One koja nije (Katarina Bistrović Darvaš).
Bila autoironična ili ne, složit ćemo se s rečenicom iz središnjeg dijela predstave u kojoj smo na trenutak ugledali teatar u teatru ili autoreferencijalni odmak „Uloga je dobra, al' osjeti se da ju je pisao muškarac“. Predstava „Ja sam ona koja nisam“ sjajno je efektna, moderna, provokativna, angažirana. Međutim, u trosatnoj razvučenosti triju jednočinki vidljivo je da postoje kvalitativne razlike u tekstu i likovima. „Hrvatska Lolita“ može funkcionirati kao svijet za sebe, dočim „Žena djevojčica“ djeluje kao feministički novinski pamflet koji dramaturški odskače od prethodnih priča. Sasvim je subjektivan dojam da je „Ja sam ona koja nisam“ poput jela u tri slijeda u kojemu je predjelo bilo toliko izvrsno da je iznimno visoko podignulo kriterije za borbu sa samim sobom. Nekomu će takav miks odgovarati, netko će mu pronaći niz zamjerki, ali nikako mu ne možemo osporiti intrigantnost i inovativnost.
