Marta Kranjčec iz Varaždina ušla je u povijest kao prva žena u Hrvatskoj koja je formalno postala posvećena djevica. Iako je svoj poziv godinama živjela tiho, kroz molitvu i služenje, njezina odluka sada je dobila i službenu potvrdu u životu Crkve. Svoju životnu priču ispričala je za Bitno.net.
Premda je već dvanaest godina osobnim zavjetom trajnog djevičanstva bila posvećena Bogu, Marta je 2. veljače 2026., na Dan posvećenog života, u varaždinskoj katedrali od biskupa Bože Radoša primila čin posvete. Time je i formalno postala posvećena djevica, ali ne kao članica redovničke zajednice, nego u okviru mjesne Crkve, kojoj pripada i u kojoj djeluje.
.png)
Odrasla je i živi u Varaždinu, a rođena je u Čakovcu 14. studenoga 1983. godine, na blagdan sv. Nikole Tavelića. Već od mladosti osjećala je snažnu povezanost s vjerom.
„Kroz život sam se uvijek pitala zašto me toliko dotiče odlomak evanđelja o jerihonskom slijepcu“, prisjeća se Marta. Tek kasnije otkrila je neobičnu povezanost tog evanđeoskog ulomka sa svojim rođendanom. Tijekom studija upoznala je i Isusovu molitvu koju je često ponavljala: „Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku.“ Kasnije je otkrila da se upravo na dan njezina rođenja čitao evanđeoski ulomak o jerihonskom slijepcu. „On je Isusu uputio gotovo istu molitvu: ‘Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!’“, ispričala je za Bitno.net.
Odrasla je kao jedinica u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Roditelji su joj dali ime Marta, po svetoj Marti iz Betanije, a na krštenju je dobila i ime Marija. „Mislim da roditelji nisu ni bili svjesni kako su time spojili dvije dimenzije – molitvu i služenje. Uvijek sam se šalila da, kad jednom dođem gore, neću znati na koje se ime trebam odazvati“, govori kroz smijeh.
Još kao djevojčica bila je snažno vezana uz varaždinsku župu sv. Vida, koju vode kapucini. „Bila sam ono dijete koje mirno sjedi na klupčici ispovjedaonice i promatra što se događa u crkvi“, kaže. Posebno pamti vrijeme provedeno u samostanu. „Najljepše uspomene iz djetinjstva vezane su uz samostanske hodnike. Tamo sam mogla slobodno trčati i smijati se, a franjevci me nikada nisu ‘špotali’. Osjećala sam se prihvaćeno, kao kod kuće.“ Prisjeća se i razgovora s fra Konradom Šprajcom: „Ne mogu se ni sjetiti o čemu smo sve pričali, ali sigurna sam da je mnogo toga ostalo duboko u meni. Bilo mi je jednostavno lijepo u mojoj župnoj zajednici.“
Kako je pronašla svoju zajednicu
U tinejdžerskim godinama nije prolazila kroz krizu vjere, ali je osjećala potrebu za njezinim sazrijevanjem. „Došao je trenutak kada je djetinja vjera, koju sam primila od roditelja, trebala postati moja. Morala sam si postaviti pitanja: tko je za mene Bog, zašto idem na misu i zbog čega služiti drugima.“
Taj proces opisuje kao razdoblje traženja, ali i razlikovanja od vršnjaka, osobito u stavovima o sakramentalnom životu i čistoći. „Treba naglasiti da nikada nisam imala osjećaj da zbog toga moram skrivati svoja uvjerenja. Mogla sam jasno izreći svoje mišljenje i stati iza svojih izbora“, ističe.
Prekretnica se dogodila kada je, na poticaj profesorice vjeronauka s. Bogoljube Cifrek, došla na molitveni susret mladih u Varaždinskom ordinarijatu. „Na prvom susretu osjetila sam neki klik; u srcu sam znala da bih ovdje trebala doći ponovno.“
Drugi dolazak nije bio jednostavan. „Sjećam se da sam kao sedamnaestogodišnjakinja kružila parkom oko katedrale i razmišljala hoću li ući u crkvu ili se ipak vratiti kući.“ Ipak, na susret je došla i ondje pronašla zajednicu. Skupina mladih okupljena oko vlč. Damjana Korena kasnije je postala temelj pastorala mladih Varaždinske biskupije, a Marta je upravo ondje pronašla odgovore na svoja pitanja i učvrstila vjeru.
Spoj znanosti i vjere
Nakon gimnazije upisala je biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. „Budući da su moji roditelji prirodnjaci – mama profesorica biologije, a tata fizičar i sveučilišni profesor – prepoznala sam talent i sklonost ka prirodoslovlju.“
Biologija ju je privukla zbog fascinacije životom i prirodom. Tijekom studija počela je promišljati odnos znanosti i vjere. „Ubrzo sam shvatila kako su njihova preklapanja očita, pogotovo kada sam uvidjela da su mnogi veliki znanstvenici bili vjernici.“
Iako je studirala u Zagrebu, vikendima se redovito vraćala u Varaždin kako bi sudjelovala u životu svoje zajednice. „Nakon večernje nedjeljne mise ili ponedjeljkom rano ujutro vraćala bih se u Zagreb, spremna za novi tjedan.“
Kasnije se još snažnije uključila u pastoral mladih, osobito nakon što je vlč. Tihomir Kosec preuzeo vodstvo. Postala je tajnica Ureda za mlade Varaždinske biskupije, a prije tri godine i glavna koordinatorica trajnog euharistijskog klanjanja u Varaždinu.
„Gdje me Bog zove?“
Nakon završetka studija biologije otvorila su joj se vrata rada u školi. „Čim sam diplomirala i prijavila se na burzu rada, odmah su me nazvali iz jedne škole; prihvatila sam ponudu, počela raditi kao profesorica biologije i ubrzo zavoljela rad s mladima“, kaže.
U isto vrijeme počela je ozbiljnije promišljati o svom životnom pozivu. „Tijekom studija bila sam u nekoliko veza. To su bili zaista krasni dečki, ali negdje duboko u sebi znala sam da to nije moj put. Osjećala sam da me Bog zove u nešto drugo.“
Razmatrala je redovnički život, upoznavala različite zajednice i duhovnosti, ali nijedna joj nije bila pravi odgovor. „Znala sam da postoji više mogućnosti i nisam htjela ništa forsirati. Strpljivo sam čekala i tražila odgovor.“
