„Ol' smo za jedan dan“ i „Ča smo na ovom svitu“ – izreke su koje je Marko Uvodić, novinar, književnik i splitski kroničar, kao ključno pitanje, a ponekad i zaključak, stavljao u usta junacima svojih Libara. Sedamdeset godina nakon njegove smrti splitska je publika opet, kao kroz staru ključanicu, zavirila u dvorišta i stanje uma svojih nekadašnjih sugrađana. Trpimir Jurkić, uz asistenciju Gorana Golovka, kao redatelj i glumac još je jednom u HNK uveo staru čakavštinu, dramu karaktera i splitsku komediju koja, ironično, počiva na ispraznosti i (be)smislu života.
Junaci koji su samo na daskama smiješni
Likovi čije crtice iz života čine niz paralelnih radnji izbalansirani su u pravilnom odnosu „dobre stare garde“ Trpimira Jurkića, Nenada Srdelića, Arijane Čuline i Snježane Sinovčić Šiškov, s kojima žive i polemiziraju mladi Stipe Radoja, Petra Kovačić Pavlina i Monika Vuco. Izbor glumaca sasvim je logičan – stariji razumiju problematiku, kradu pozornost monolozima (primjerice Šiškov kao dvostruka udovica), čak i pjevački odrađuju dobar posao, pogotovo Jurkić i Čulina. Troje mladih glumaca suvereno dominira u dikciji i poznavanju dijalekta.
Smijeh koji se nameće kao modus operandi kad se pred domaću publiku stavi domaćeg „malog čovjeka“ nije neizostavan dio predstave. Štoviše, neke su dramske situacije vrlo sirove i, da smo mi ti koje se promatra, suzdržali bismo se smijeha. Komika Uvodićevih situacija brutalno je nekorektna prema onome kome se ismijava – Mari Vlajini s teškim oblikom govorna poremećaja rotacizma, Kumi Dujki koja glavu punu problema hladi listom kupusa, Tonu koji svoje novorođenče u mrtvačkom sanduku zaboravi u birtiji u kojoj je zapeo s „tužnom“ povorkom... Smijeh dijela čitatelja i gledatelja izmjenjuje se s averzijom onih koji u takvim oštećenim karakterima ne žele vidjeti proizvod svoga grada. Međutim, popularnost Tijardovićeve „Male Floramye“, Kovačićeva „Smija i suza starega Splita“, naposljetku i Uvodićevih „Libara“ pokazuju da se gledatelji s podebljim vremenskim odmakom žele moći smijati svemu što je danas politički nekorektno, a i ismijati relikvije toga doba. Naime, prototipi lajavih susjeda, kultura virkanja u tuđe kuće i opća melankolija i beznađe u pozadini satiričnosti, provokacije i šaljivosti u dalmatinskim sredinama žive još i danas.
Uvodićevi likovi ne trude se biti ni fini ni šarmatni. Mirne duše izjavljuju: „Ako te muž ne tuče, to oće reć da ti ne čini dobro“, „Ako Bog da zdravlje, danas će ko umrit pa će bit koja kuna za tebe i za nas“, „Nikako da mi se posrići da čujem za koju nesriću“. Karakteri su hodajući oksimoroni koji snivaju o bogatstvu, a žive siromašno; zarađuju premalo, a propiju sve; bučnije slave smrt nego život. Na temelju svega toga postavljaju se logična pitanja – je li Uvodić napisao komediju? Preciznije bi bilo govoriti o groteski. Jesu li njegovi likovi šarmatni? Na trenutke šarmantni, a u svojim porocima i niskosti odbojni. Je li „Ol' smo za jedan dan“ drama koja će jednoliko zavesti sve gledatelje? Apsolutno ne. Njezina autentičnost nije ciljala na poistovjećivanje s kompleksnom galerijom „malih“ likova, nego na hvatanje trenutka u vremenu u kojemu su „sitne duše“ gradile temperament velikoga grada. Zbog toga je Uvodić jedan od onih kroničara kojeg obožava homogena skupina – ona koja zna nešto o starom Splitu i ima želuca za crni humor, empatije za probleme nižih slojeva i humor za najcrnje životne epizode.
