Ime Marjan-najpoznatije uzvisine koja nadvisuje zapadnu stranu splitskog poluotoka, prvi je put zabilježeno u oporuci splitskog priora Petra. Tu se Marjan spominje pod Marulianus. Nadalje, u dokumentu Prestancija Basamurina iz 1119. spominje se jedna zemlja “in Murnano"(Novak, 1924-25), navode na svojoj Facebook stranici iz Društva prijatelja kulturne baštine Split.
Naziv za Marjan, međutim, javlja se i u drugim različitim oblicima kao Murmiano(vjerojatno treba biti Murniano). Marnano, Mernan, Merlano, Mergnan i Mergnianum. Tako ime Marinianum nije više značilo jedino posjed Marinianusa (Marinusa), nego predjel gdje je kasnije bilo više vlasnika te budući da ime više nije označavalo vlasništvo, ono se pojavljivalo u različitim pa i iskrivljenim oblicima. Domaći stanovnici, poglavito Varošani, donedavno su koristili varijantu Mrjan, pa čak i Merjan, navode dalje u svojoj objavi.
U prošlosti su se južni, plodni obronci brda drugačije nazivali nego se nazivala sama gorska kosa. Tako se u kronici splitskog kroničara Tome Arhiđakona navodi za Marjan naziv “Mons Kyrieleison", koji je brdo dobilo prema obrednim ceremonijama što su se obavljale u dane blagoslova njegovih polja, kada su se pjevale litanije. U Splitskom Statutu (1878,175-176) nalazimo i drugi naziv koji je danas u potpunosti iščeznuo – mons Seranda ili samo Seranda (Saranda) i Serra koji se spominje u doba zidanja crkvice Sv. Nikole (Sv. Nikola de Serra) 1219. godine.
Taj je naziv Marjan dobio zbog toga što je na njemu bila zabranjena sječa drva i ispaša stoke te je u prenesenom smislu bio zatvoren, što objašnjava nazive Seranda i Serra koji vuku podrijetlo od talijanskog glagola serrare (zatvoriti), (Rossi, 1989,12). Splitski poluotok bio je važan Saloni prvenstveno zbog polja (agera) koje je bilo osnova poljoprivrednih aktivnosti stanovništva Salone, ali također i kao najvažniji prirodni zaklon salonitanske luke čiji je ulaz označavao rt Marjana na kojoj se nalazio Dijanin hram, građevina od 7 m dužine, ucrtana u Peutingerovoj karti. Lokalitet je zabilježen kao “ad Dianam ”, a danas se rt Marjana naziva Rt ili Punta Sv. Jure po ranosrednjovjekovnoj crkvici Sv. Jure izgrađenoj u neposrednoj blizini ostataka antičke građevine. Koliko je Marjan nekad bio zaštićen i uvažavan vidi se ne samo po već spomenutom nazivu Seranda već i po ostacima hrama božice Dijane koja je zaštitnica šuma i jelena.
