U sklopu projekta „Prema stvarnoj ravnopravnosti muškaraca i žena: usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života“ izvedena je predstava znakovita imena – „Što čekamo?“ Autorica Marija Dukić pred najzahtjevniju je publiku, onu učeničku, poslala četiri kompleksna lika: blizance Leksi (Ana Marija Veselčić) i Robija (Luka Čerjan), majku Jelenu (Andrea Mladinić) i majčina partnera Juru (Vicko Bilandžić). Jelena je majka koja pleše na rubu tople brižnosti i tiranske kontrole, njen partner Jure simpatičan je, ali priprost čovjek koji ne zna verbalizirati osjećaje, a Leksi i posebice Robi rastrgani su između uloga koje su im dodijeljene ukalupljenim precepcijama roda i onime što bi sami željeli napraviti od života.
"Kako će te zvati kad završiš predškolski odgoj, tetak?"
Glavni uzrok konflikta među likovima koji zorno predočuju sasvim moguću situaciju prosječne hrvatske obitelji predstavlja izbor fakulteta. Kći Leksi, samosvjesna i prkosna maturantica, bira „muško“ zanimanje – pomorski fakultet. Njezin izbor nailazi na odobravanje, jer, kako smatra majka, izbor „muškog zanimanja i muške plaće“ znači – imati muda. Netipičnu odluku ipak predbacuje svome sinu Robiju koji želi biti odgojitelj. Bez takta, ali i bez zle namjere, majčin partner Jure dobacuje: „Nisam ni znao da muško to može upisati“, a majka se svađa s Robijem i zabranjuje mu izbor željena fakulteta. Kasnije saznajemo da je majčin karakter i vlastiti konformizam nastao zbog neostvarenih ambicija iz prošlosti i promašenih životnih odluka. Pogled na dijete koje, po njezinu mišljenju, srlja u pogrešne vode, pogled je u vlastitu projekciju koja ima priliku birati, ali ona mu tu priliku oduzima. Predstava jasno sugerira da je roditeljska odgovornost plemenita i poželjna odlika, ali petljanje u izbore mladih obično rezultira dvama jednako strašnim scenarijima – prilagođavanju neželjenju poslu i životarenju, a ne životu, ili nimalo konstruktivnom buntu.
Učenička iskustva – od djevojke koja ne smije igrati nogomet do tate domaćice
Predstava „Što čekamo?“ pokušava isprovocirati akciju mladih za koje možda još nije kasno – onih koji će uskoro izići na tržište rada. Glumac Vicko Bilandžić odlično je primijetio da je prvi korak dobro napravljen: na jednom je mjestu okupljeno barem petsto mladih ljudi koji svjedoče prikazu rodne neravnopravnosti i ljute se na porazne statistike. Ako bi se živa diskusija splitskih srednjoškolaca dobro kanalizirala u školske i obiteljske razgovore o rodnoj problematici, negativni bi stereotipi dobili opasnu konkurenciju – mlade koji razmišljaju, a ne prapovijesni patrijarhat koji zatupljuje.
Učenici su srčano i iskreno podijelili svoja iskustva i mišljenja, oduševljeni idejom interaktivnog kazališta. Jednoj djevojci majka nije dopustila da trenira nogomet. Na pitanja četiriju glumaca „Zašto se nisi suprotstavila“, odgovorila je: „A kako ću platiti taj nogomet?“ Naravno, generacijska i obrazovna razlika učinila je svoje. Ljudi koji govore iz pozicije zaposlenih roditelja ponekad zaborave da djetetovo suprotstavljanje neće pasti na plodno tlo – oni su prije svega financijski ovisni o svojim roditeljima. Financijska je neovisnot, pogotovo u braku, bila temelj najžustrije rasprave o rodnim ulogama. Jedan se dio učenika žestoko obrušio na žene koje su po „struci“ žene pomoraca i nogometaša, dok su drugi pokušali naznačiti da takav diskurz može dovesti do pojave novih stereotipa i generalizacije osuđivanja koja ne vodi rješenju. Opći je dojam da splitski srednjoškolci smatraju da bi bilo najbolje da oba bračna partnera ili roditelja rade, jer financijska neovisnost svakoga od njih preduvjet je za pošten odnos prema radu i zaradi. Neki od njih smatraju da će se negativni stereotipi teško razbiti jer bi otac domaćica bi prikazan kao „papak ili papučar“, na što je jedna djevojka odgovorila da je njezin otac „domaćica“, a majka radi i zarađuje, i nikad im nitko nije uputio lošu riječ zbog toga. Neki su kao temeljni problem promašena odgoja i uvredljivih predrasuda apostrofirali državu, odnosno vladajuću garnituru, i odgojno-obrazovni sustav koji zanemarivanjem ovakvih pitanja otvara mogućnost da se neravnopravnost i posvemašnja nesnošljivost razmašu.
Činjenica je da je predstava Marije Dukić u režiji Marice Grgurinović samo vrh sante leda problema s kojima će se mladi suočiti po odlasku na visoko obrazovanje i tržište rada. Činjenica je i da će oni, nažalost, tek na vlastitoj koži shvatiti što to znači da bruto plaća žena u EU 16% manja od plaće muškaraca te da samo 2% očeva koristi porodiljni dopust. Činjenica je da će rečenicu „Rizično vas je zaposliti jer biste mogli ostati trudni“ čuti tek kad im vlastiti kruh postane prioritet. Međutim, kazalište kojim su tako suvereno zavladali svojim pitanjima, barem na nekoliko večeri, pokazatelj je da ipak mogu nešto promijeniti nabolje – krenuvši mudro, hrabro i iskreno – od sebe
