Iako se sigurno svaka majka tijekom života trudi u djecu ‘usaditi’ neke vrijednosti koje smatra potrebnima i poželjnima kod kvalitetne odrasle osobe, često, pogotovo ukoliko više nije s njima, kod djece ostaje pitanje jesu li je učinili ponosnom.

Mnogi misle da će se majka ponositi ukoliko završe odgovarajuće škole, nađu određenu vrstu posla, postignu ovaj ili onaj uspjeh ili mjesto u zajednici. Ali što stvarno majku čini ponosnom na dijete, zapravo može reći samo majka. Zato smo porazgovarali s 18 majki u dobi od 22 do 67 godina, od Zadra do Dubrovnika. Upitali smo ih u kakve osobe žele da njihova djeca izrastu te što bi ih zaista učinilo ponosnima.

Saznali smo da većina mama od djeteta prije svega očekuje da bude Čovjek s velikim Č, a kakve druge kvalitete priželjkuje svojim potomcima i kakve ljude smatraju uspješnim odraslim osobama, pročitajte u nastavku.

Mame cijene empatiju i socijalnu osjetljivost

Anita:  Ja se već ponosim svojom kćeri. Iako ima tek 15 godina već se zna izboriti ne samo za sebe već i za druge. Uvijek staje u obranu, hajdemo tako reći, ‘slabije’ djece. Već vidim da će izrasti u jednu jaku i samostalnu ženu. U školi je odlična, ali puno više od ocjena veseli me njezina socijalna osjetljivost.

Tea: Trenutno mi izgleda, kao mami relativno malog djeteta, da je jedino bitno da bude čovjek. Suosjećajna, poštena, znatiželjna, samouvjerena, socijalizirana… Ako to sve bude mogu umrijeti u miru. A najponosnija bih vjerojatno bila ako odraste u suosjećajnu i dobru osobu.

Vedrana: Ponosna sam na empatiju koju pokazuju prema drugima, kad primijete da nekome treba pomoć ili zagrljaj i da to isto znaju i zatražiti kad njima treba. Dobro razlikuju dobro od lošega i nadam se da će tako ostati i kad budu odrasli ljudi. Bilo bi mi drago kada bi tijekom odrastanja pronašli nešto “svoje” u čemu su dobri i što ih ispunjava i raduje – pa da im jednog dana i zanimanje pruža isto to. Nadam se da će mudro birati svoj put koji god to bio – i da će oni sami biti zadovoljni svojim izborima.

Miranda: Ono na što sam ponosna kod svog sina od osam godina je njegova empatija. Više mi znači da on sa svojih tako malo godina tako osjećajno gleda svijet oko sebe i ponaša se odgovorno prema svima, nego hoće li mi iz škole doći s peticama. Neki dan smo pospremali sobu, eliminirali igračke s kojima se više ne igra da ih odnesemo na selo, ali on mi je rekao: “Mama, odnesimo ih onoj djeci koja su u domu. Njih će puno razveseliti, a ja ću biti sretan jer će oni biti malo sretniji s njima”.

“Ako ne zna što u životu vrijedi neće mu puno novci pomoći”

Anita: Sad su još maleni, ali s vremenom ću se potruditi naučiti ih da vole sebe, da poštuju druge i da im džaba sve pare i pozicije ovog svijeta ako neće znati što je to istinska sreća.

Danijela: Želim da bude iskren i pošten prema sebi, pa onda i prema svima ostalima. I samostalan. Rekla sam da ću ga čim napuni 18 poslat u podstanarstvo. To se nije dogodilo, sačekat ću da završi fakultet, a onda se mora naučiti brinuti sam o sebi. Znam da je kod nas to tradicija, ali muka mi je kad vidim ‘mama-sin’ odnos kod muža i žene. Nadam se da će jednog dana naći pametnu žensku koja neće ovisiti o njemu, ali ni on o njoj i da će se međusobno poštivati. Osim toga, bitno mi je da bude sretan i sam svoj čovjek, a što se novca i karijere tiče, ako ne zna što u životu vrijedi neće mu puno novci pomoći.

Anamarija: S obzirom ima tek dvije godine ponosna sam kad se pokaka kako treba (smijeh). U budućnosti bih bila ponosna da bude sretna, zadovoljna žena koja radi ono što želi raditi, nebitno što, dok god je to ispunjava zadovoljstvom. Bila bih ponosna da ima svoje ‘ja’, da je neovisna, da uvažava tuđe mišljenje, ali da ne dopušta da joj utječe na život. I da voli svoju mamu.

“Želim da je sretan i da druge ne čini nesretnima”

Tanja: Ponosna bih bila da vidim jednoga dana da sam odgojila osobu koja drži do sebe, ali da pritom ne omalovažava druge. Da se zna snaći u životu i da je uspio naći sebe u nečemu šta ga ispunjava, da bude vrijedan i da radi na sebi, da bude svjestan ljudi oko sebe i svijeta u kojem se nalazi i da živi svoju sreću, a ne tuđa očekivanja.

Vedrana: Bila bih ponosna da izraste u sretnog čovjeka koji će raditi ono što želi, da ga u društvu cijene kao osobu koja je spremna pomoći drugome bez da gleda na svoju osobnu korist. Uglavnom željela bih da nađe način da bude sretan i da druge ne čini nesretnima, jer shvatit će s vremenom da je sve ostalo manje bitno.

Marica: Trudim se odgojiti ih da budu kulturni i dragi, da poštuju svakoga bez predrasuda. Želim da završe školu koju vole i da rade što vole, a ne što im društvo određuje. Naravno da bih bila ponosna da uspiju i da danas-sutra imaju posao i plaću od koje mogu živjeti. Što se tiče braka i djece, sve u svoje vrijeme. Voljela bih da uživaju u životu, da putuju, istražuju… sve u svemu bit ću ponosna na njih ako znam da su sretni.

Magdalena: Kod svoje sam djece ponosna na to što mi se već sad, iako su maleni, čini da su bolji i veći ljudi od nas starijih. Velikodušni su i uvijek prvo misle na druge. Bila bih ponosna da se obrazuju u području koje vole te da pošteno i marljivo rade posao koji ih veseli. Nadam se da će i u odrasloj dobi uvijek pronaći vremena za pomoć onima kojima je teže nego njima.

Filipa: Već sam ponosna na nju jer je dobra i empatična osoba, koristi svoj mozak i kreativna je, ne trudi se svidjeti svima, već ima svoje ja… A normalno da bih voljela jedan dan da se obrazuje i da se bavi onim što voli, ali mi je najbitnije da je svoja i sretna.

“Da bude Čovjek, bez obzira na obrazovanje, društveni i financijski status”

Brankica: Bila bih ponosna da moje dijete odraste u Čovjeka s velikim Č, koji će se znati suočiti sa svim dobrim i lošim situacijama uzdignute glave. Čovjek, bez obzira na obrazovanje, društveni i financijski status. Nadam se da će jednog dana živjeti život koji voli, bez obzira koji posao radio ili za koliko novca.

Josipa: Nikakva škola, posao ni novac me ne bi učinilo toliko ponosnom koliko to da postanu pravi ljudi. Pravi ljudi u smislu da budu pravi prijatelji, da poštuju sve ljude i da budu sretni sa svojim životom.

Danica: Bila bih ponosna da moja djeca budu ljudi na prvom mjestu, da pomažu drugima, da slijede svoje želje i da imaju svoje ciljeve, pa makar svi bili kuhari ili čistači ulica. Ako je to njihova želja, ja je poštujem, samo želim da su sretni. Hoće li se udati ili oženiti mi je manje bitno, bitnije mi je da nađu pravu osobu s kojom će provesti život i u kojoj će imati prijatelja.

Božica: Najponosnija ću biti ako bude čovjek koji je pošten i pravi prijatelj. Da će biti spreman pomoći kome je pomoć potrebna.

“Bitno da su sretni i zadovoljni svojim izborima u životu, kakvi god oni bili”

Davorka: Ne želim da me moja djeca žele zadiviti, učiniti ponosnom ili da postižu bilo kakav uspjeh zbog mene. Želim da budu sretni i zadovoljni svojim izborima u životu, kakvi god oni bili. Da budu samostalne, samosvjesne, samopouzdane, izgrađene osobe. Što se tiče privatnih izbora, da promišljeno odlučuju i biraju partnere, prijatelje, krug ljudi u kojem će se kretati. U poslu da imaju sreće i pameti, da rade ono što ih ispunjava, čini sretnima, a ne da rade isključivo za plaću. Na kraju, želim da ne rade ništa zbog drugih i da ne misle ‘šta će ljudi reć’. Uostalom, takvi već jesu. Eto, na to san ponosna i nadam se da će takvi i ostati.

Ivona: Naravno da bi me ponosnom učinilo sve ono što danas nalaže društvo i da želim da s uspjehom završe obrazovanje koje izaberu, prije svega jer bi mi to stvorilo osjećaj mira da će lakše koračati kroz život. Ali puno ponosnijom me čini svaki put kada vidim da odrastaju i postaju dobri ljudi. Na primjer, najponosnija sam bila kad sam došla doma s posla i kada su mi ispričali da je navratila romkinja koja često svrati pa joj ja dam njihove robe koju su prerasli i slično. Taj dan nisam bila doma i moj sin je dao svoju kasicu prasicu jer je njemu bilo žao njenog djeteta koje je vidio s njom. Znači taj osjećaj, da odgajam djecu koja imaju empatiju prema ljudima i svijetu oko sebe, me učinio ponosnijom nego što će ikada ijedna pohvalnica koju će dobiti. Tako da u konačnici mislim da ću najponosnija biti ako ih vidim da su odrasli u zrele, normalne ljude koji znaju voljeti i koji će biti sretni. Potpuno nebitno čime će se baviti, hoće li biti u braku, sami ili bilo kakvoj zajednici, bit ću ponosna ako vidim da su sebe ostvarili i da ovaj svijet čine boljim mjestom.