Mala Moskva, drama Tomislava Zajeca u režiji Olje Lozice, ujedno i zajednički proizvod HNK-a Split i PlayDrame, svoje ishodište pronalazi u četirima zanimljivim Čehovljevim likovima koji su na hrvatskim kazališnim daskama stalni gosti.
Sestre Olga, Maša i Irina te njihov brat Andrej u Zajecovoj su verziji samo instrumenti da se prikaže jedna sasvim nova, a toliko moguća obiteljska i društvena tragedija. Drama je to o izgubljenoj generaciji, poslovima iz snova koji im izmiči iz ruku, vezama koje su posljedica samoće, a ne ljubavi, ali prije svega o neprekinutoj obiteljskoj sponi koja je, čak i u svojoj disfunkcionalnosti, jedino utočište za izgubljene duše koje od svijeta ne žele pobjeći u svijet, nego se vraćaju na svoje mitsko, neobično nazvano mjesto – u svoju kuću, Malu Moskvu.
Ribe plivaju jer ne smiju stati
Najstarija sestra Olga (Petra Kovačić Pavlina) u nedostatku roditelja mora biti i pater i mater familias. Ona je tipičan self-help guru koji, ironično, pomaže svima osim samoj sebi. Pokušavajući okupiti ostatke svoje obitelji, Olga shvaća da su daleko od malih obrazovanih poliglota i svjetskih putnika kojima je otac pokazao cijeli svijet – osim Moskve.
Srednja sestra Maša (u sjajnoj interpretaciji Monike Vuco Carev) lik je koji je nevjerojatno sceničan, duhovit i privlačan, ali njezin težak karakter i poročnost podnošljivi su samo izvana. Dok Maša viče „Ja sam nesretna napušena kurva“, kritizira svoju obitelj, život i muža i traži Normabel, Olga nudi kompot i zagrljaje da bi dokazala da je sve pod kontrolom. A nije.
Brat Andrej (Nikša Arčanin) asistent je na komparatistici, neshvaćeni umjetnik iz kojega izbijaju frustracije i sitna podbadanja, a rezultat su dubokih previranja i njegova vlastita ogrezanja u krive odluke koje bi mogle utjecati na cijelu obitelj. Najmlađa sestra Irina (Đana Kuzmanić) slavi 19. rođendan, a duboki jaz između njenih godina, razmaženosti i životnih tragedija ne može se prevladati. Olga pokušava zakrpati poderotine životnih priča, i sama nepovratno oštećena, ali zna da bi odustajanje od života bio nepovratan poraz, jer čovjek je kao riba – riba mora stalno plivati jer kad stane i ostane bez kisika, to je njezin kraj. Ako netko od četiriju članova obitelji stane u mjestu i ne pokuša krenuti dalje, usprkos bizarnostima u koje su se uvalili, to je kraj svih njih.
Metaforika i neugodna društvena satira
Zajec je više nego uspio u projektu koji će prerasti okove sjajna književna predloška koji ga je motivirao. Mala Moskva u vremenu općih migracija, poslovnih neprilika i društvene dekadencije predstavlja mjesto u kojemu je vrijeme stalo, u kojemu su članovi obitelji opet djeca, kojemu nedaće i pokvarenosti vanjskoga svijeta kucaju na vrata. Trenutak u kojemu sestra Irina sebi i obitelji stavlja životinjske maske na glavu vrlo je bizaran i težak, ali i točan – netko je s razlogom morski pas, napadač, a netko konj, da ne kažemo konjusina prema voljenima.
I leksičke i stilističke metafore tu su više nego očite – ponekad se i nama najbliža osoba može ponijeti kao životinja, iskarikirati samu sebe, uprljati se odvratnom pulpom rajčice samo da bi prvi put u životu pomislila da nad nečime što nalikuje na krv ima potpunu kontrolu. Takve su slike na pozornici granično groteskne i brutalne, ne za svačiji želudac, ali prenijele su poruku, a nisu se zapetljale u nedokučivi larpulartizam.
Mala Moskva kritizira Instagram-generaciju, društvo koje stvara lažne slike sebe za druge, obitelji koje ne donose zajedničke odluke, hvalisavce i „drukere“, lažne moraliste, perverznjake i nasilnike. I to sve kroz jednu dnevnu sobu u kojoj su sva svjetla uperena u nešto što je nekad bila obitelj, a nitko ne zna što više može ili hoće biti. Kad se svemu pridodaju antologijski likovi, besprijekorna glumačka izvedba, mudro osmišljena scenografija i bitna uloga svjetla i glazbe, mučan osjećaj zbog aktualnosti i neuljepšavanja međuljudskih odnosa nimalo ne narušava ukupan pozitivan dojam.
Vrlo neobičan i opravdano nedefiniran završetak kroz dramu provlači najvažnije pitanje koje nije odlika ni samo Moskve, ni Male Moskve, nego i našega vremena i mjesta: „Zašto nima jubavi?“ Predstava koja odgovor suptilno sugerira, a ne nameće vrijedna je pozornosti i pozitivnih kritika.