"Pola godine ne uspijevam naći prave riječi kojima bih opisala ove fotografije. Teško je opisati emocije. Kao roditelja su me mnogi stručnjaci uvjeravali kako nemaju uvjete za Antine posebne potrebe, a onda se pojavi jedna djevojčica i odradi posao za koji su mnogi tvrdili da nema uvjeta. Djevojčica iz vrtića održala je lekciju odraslima o tome što znači biti prijatelj, što znači pružiti podršku. Zašto ona ima tu sposobnost, a odrasli nemaju?", napisala je na Facebook profilu Marica Đogaš Mikulić, čiji šestogodišnji sin Ante ima rijetku bolest, sindrom Cornelia de Lange.
Dugo se borila da njezin sin krene u redovan vrtić i da se druži s djecom, u čemu je na kraju i uspjela - Ante je ovog proljeća, u ožujku, postao prvo dijete s poteškoćama u razvoju u Slavonskom Brodu upisano u gradski dječji vrtić. A njegova najbolja vrtićka prijateljica, koja je odraslima očitala lekciju, zove se Lara Car i ima sedam godina. Sve do polaska u školu, ovog rujna, ona je Antu u vrtiću hranila, zabavljala ga, grlila i ljubila. Iako je iz vrtića otišla, ostali su veliki, najbolji prijatelji, i redovito se posjećuju.
"Dok su mnogi strahovali i mislili kako na taj korak oni nisu spremni, Antina vrtićka skupina očitala je lekciju nama odraslima i pokazala da se prava inkluzija može provesti vrlo lako, ako se pita djecu", kaže Antina majka.
Nije prošlo ni mjesec dana od Antina dolaska u vrtić, a djeca su već počela moliti da im dopuste brinuti o njemu. Osim teta u vrtiću, Ante ima svoju asistenticu, i sve su djeci dozvolile da se uključe.
"Pa se tako naša posebna 'prija' okuražila i počela hraniti svoga prijatelja. Kad su drugi vidjeli što ona radi, i oni su htjeli probati isto, pa se tako vrlo brzo stvorila gužva i Antin stol je postao premali za sve one koji su htjeli sudjelovati i pomoći mu. Vrlo brzo su se već pravili rasporedi tko sjedi s Antom za stolom za doručkom i tko mu pomaže jesti, druga ekipa za ručak, pa najave za sljedeći dan i slično. Cijela skupina imala je potrebu, volju i želju sudjelovati i pomoći Anti u onome što mu ide slabije", dodaje majka Marica.
I tako su djeca, zaključuje, u vrlo kratkom vremenu zadovoljila sve Antine posebne potrebe bez ikakvih problema, dok su odrasli još ostali na tome da za posebne potrebe nemaju uvjete.
"Antina posebna potreba je imati prijatelja i podršku. To je potreba jednaka potrebi bilo kojeg djeteta", zaključuje majka.
Larina majka Sanja Car ispričala je za 24sata kako je djevojčica Antu prvi put vidjela i upoznala u vrtiću onog dana kad je stigao.
"Tete su im prethodno najavile jednog posebnog, drukčijeg dječaka, koji će s njima boraviti u vrtiću, i ona je odmah imala puno pitanja o tome. Kući je, prije njegova dolaska, dolazila čak i pomalo zabrinuta, nije imala odgovore na sva svoja pitanja. Zamolila sam zato tete da još malo s njom porazgovaraju, da joj objasne sve što dodatno želi znati, i one su to učinile. Ona i Ante su ubrzo postali veliki prijatelji", govori mama Sanja.
Antina asistentica je Lari, na njenu molbu, dozvolila da Antu pomalo drži u krilu, a onda i da ga hrani, pa je uslijedilo i škakljanje, Anti jako drago. Voli sve poticajne igre, u kojima se oboje glasno smiju, kaže Larina mama.
"Mislila sam da će, kad ode iz vrtića, zaboraviti na njega, ali ne, sasvim suprotno. Na moru me svaki dan zapitkivala kad će ga opet vidjeti, kod kuće smo na frižider stavili Antinu sliku, pozdravlja ga svaki put kad pored nje prođe. Kad vidi zvijezdu padalicu, poželi da Anti narastu prstići", govori mama Sanja za 24sata.
"Sad se međusobno posjećujemo i kod kuće u Brodu, što češće možemo. Antina mi mama kaže da mu pola sata s Larom znači jako puno, i oboje su presretni kad su zajedno. Doista su puno u tome pomogle i tete u vrtiću", zaključuje mama Sanja.
A školarka Lara Antu nikad neće zaboraviti. Sad, tek sedmogodišnjakinja, vjerojatno niti nije svjesna koliku je golemu poruku poslala gradu i svijetu - poruku ljubavi u njenoj najvećoj ljepoti.
