Tek kad joj je u 2 sata ujutro zazvonilo zvono na ulaznim vratima, a ispred njih ugledala dva bolničara iz kojih je treptalo vozilo hitne pomoći, Dee je shvatila s koliko je ozbiljnim problemom suočen njezin sin. Jedan od njih pitao ju je je li Jake kod kuće. On je u to vrijeme imao samo 16 godina.
"Nisam znala što se događa. To je najgora noćna mora koje majka može zamisliti", priča ova žena za The Guardian.
Nije joj odmah bilo jasno tko je pozvao bolničare i zašto. Saznala je to tek naknadno. Koju večer ranije, naime, po povratku s posla je zamolila sina da pripremi rižoto za večeru, ali on to nije učinio jer je kao i obično vrijeme provodio u svojoj sobi i igrao videoigrice.
Dee je izgubila živce i oduzela mu laptop. Sin je i idućeg dana ostao zaključan u svojoj sobi i krenuo slati nervozne poruke svojoj djevojci. Na platformi Discord požalio se na svoju majku drugim gamerima, a potom otišao u kuhinju, uzeo nož i vratio se u svoju sobu. Misli su mu bile mračne i suicidalne, a djevojka je to, srećom, shvatila i pozvala hitnu pomoć.
"Jake joj nije rekao zašto se želi ubiti. Kasnije čitanje njegovih poruka slomilo mi je srce. Pisao je da se osjeća beskorisnim i da je nitko i ništa. Nije zvučao kao moj sin jedinac, to zaista voljeno dijete", prisjeća se Dee.
Prva konzola
U korijenu svega, međutim, bilo je njegovo kompulzivno igranje videoigrica. Dee se u Veliku Britaniju preselila s Filipina dok je Jake imao samo pet godina. U domovini su ga čuvale njena majka i sestra, a ubrzo je dobio na poklon prijenosnu Gameboy konzolu i laptop kako bi lakše komunicirali. Ubrzo je prešao na XBox i druge sofisticiranije igraće konzole. Posebno se navukao na nasilne igrice poput “Final Fantasy” i “Soulcalibur”.
Bio je tiho i introvertirano dijete, ali njegovo se ponašanje naglo pogoršalo. Upao je u nevolje u školi, pa je Dee odlučila preseliti ga k sebi u Veliku Britaniju. No i tamo je svaki slobodan trenutak provodio uz videoigre.
“Pretvarao bi se da ide u krevet i ostajao budan do 5 ili 6 ujutro. Onda bi ustao, otišao u školu i opet sve ponavljao. Pojeo bi obrok u treptaju oka. Ako ga nisam natjerala da se tušira, ne bi otišao pod tuš po tjedan dana. Nije prao ni zube”, prisjeća se Dee, dodajući da je noćni dolazak bolničara s početka priče bio konačni poziv na uzbunu.
Nacionalni centar
U novinama je pročitala članak o novom Nacionalnom centru za poremećaje zbog igranja videoigara, ali on u to vrijeme još nije primao pacijente. Odvela ga je na privatno psihološko savjetovanje i zamolila za pomoć učitelja kako bi se zaustavio slobodni pad njegovih ocjena.
U međuvremenu je i nesretnoj Filipinki dijagnosticiran rak. Dvije godine nakon prvog kontakta, Dee je opet pozvala Nacionalni centar, a tog puta joj se javila obiteljska terapeutkinja Alison Smith i rekla joj da se Jakea može izliječiti od ove ovisnosti.
“Zaplakala sam kad mi je to rekla. Dobrobit sina bila mi je važnija od mog karcinoma, bila sam raspadnuta u djeliće”, dodala je.
Ovakve bolne priče dobro su poznate osnivačici i direktorici Nacionalnog centra za igranje videoigara i igara na sreću Henrietti Bowden-Jones.
“Sjećam se dječaka koji je išao u osnovnu školu i koji je usred noći hodao dvije milje do bakine kuće kako bi sjeo na njezin prag gdje je mogao uhvatiti njen wifi. Još jedno dijete noću bi odvrnulo prozore kako bi moglo ući u zaključanu sobu s konzolama. Možete li zamisliti planiranje i organizaciju te djece“, ispričala je za The Guardian.
Kaže da su bile potrebne godine dok ljudi shvate o kako se katastrofalnim problemima i poremećajima radi. Ovisnost o videoigrama, dodaje, nije ništa manje bezazlena od patološkog kockanja.
Procvat u doba pandemije
“Trebale su godine da ljudi to shvate. U međuvremenu je izbila pandemija i ako su ikad postojali uvjeti za procvat ovisničkih ponašanja, to je bilo u vrijeme karantena 2020. i 2021. godine. Nije se moglo zamisliti situaciju u kojoj će ljudi više piti i igrati se”, ispričala je.
Istraživanje otprije dvije godine otkrilo je da 88 posto mladih u dobi od 14 do 24 godine u Velikoj Britaniji igra videoigre. Većina u prosjeku sat vremena dnevno, ali postoje i oni koji igraju i preko 20 sati tjedno.
“Ne postoji jednostavna računica prema kojoj bi se netko označio kao ovisnik. Nisam bila spremna na stvarne razmjere ovisnosti o videoigricama. Šokantno je što među ovisnicima ima i onih u dobi od samo devet ili deset godina“, priča Bowden Jones.
Liječenje po njenom modelu odvija se po principu kognitivno-bihevioralne terapije u 12 tjednih sesija. Kod najmlađih pacijenata obvezno je i uključivanje roditelja.
Nemoguće potpuno ukloniti
“Glavni cilj terapije nije natjerati pacijenta da potpuno odustane od igranja igara, niti ih je moguće potpuno ukloniti. Puno je mladih koji pronalaze društvo i utjehu u igranju s drugima. Zabrana toga značila bi da su izgubili baš sve”, dodala je terapeutkinja.
Terapijske seanse ispočetka nisu kod Jakea s početka priče polučile ikakav efekt. Potajno ih je preskakao, ali je to Dee, srećom, shvatila.
Krenuli su zajedno na seanse i “zakopali” dublje u psihu mladića. Jake joj je priznao da se uvijek osjećao zbunjeno, jer je majčinu selidbu u Veliku Britaniju kad je imao samo pet godina, shvatio kao napuštanje.
“Mnogi ovisnici mrze svoju svakodnevnicu. Neki su zabrinuti za brak svojih roditelja, neki jedva čekaju da odrastu. To vam samo pokazuje koliko je ova ovisnost složena i kako je poremećaj igranja samo jedna manifestacija toga da su stvari krenule po zlu”, zaključila je Bowden-Jones u razgovoru za The Guardian.
Stvari su s Jakeom ubrzo ipak krenule nabolje. Popravio je ocjene u školi i počeo pomagati majci. Sada ima 21 godinu i studira dizajn video igara i programiranje. Kao dio svoje pristupne izjave za fakultet, napisao je da želi stvoriti igrice koje će imati pozitivan utjecaj na mentalno zdravlje.
“Stalno ga podsjećam na tu izjavu i znam da će ovo biti dugo putovanje. Drugim roditeljima poručujem da nikad ne odustanu. Za dijete se vrijedi boriti”, rekla je Dee.
