Maja Jurišić na temu pobačaja: “Ne možemo svesti ovako kompleksne životne situacije na dva izbora”

"I sad vi meni kažete da nama treba dozvoliti da donosimo same odluke jer smo mi baš svjesne, odgovorne i znamo što radimo?"

Pred izbore se ponovno aktualizirala tema pobačaja, odnosno pitanje treba li ga ili ne zabraniti. Buru reakcija izazvao je Miroslav Škoro izjavom kako bi se silovana žena morala s obitelji konzultirati prije odluke o pobačaju. Brojne žene, među njima i bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, Severina, Bojana Gregorić Vejzović, Škori su pokazale srednji prst.


Ovu temu je iz jednog drugog kuta komentirala i začetnica Pokreta otoka Maja Jurišić. U cijelosti prenosimo njezin komentar.

– Podrška svim muškarcima koji poštuju sebe i druge te nikad ne bi seksualno uznemiravali ženu ili bilo koje drugo ljudsko biće bez privole. Podrška svim ženama koje znaju upravljati svojom seksualnom energijom. Podrška svim muškarcima kojima nitko nikada nije dozvolio da pokažu emocije. Danas hodaju svijetom kao ranjeni dječaci puni suspregnute tuge i boli koja se često manifestira kroz neki oblik agresije. Podrška svim ženama kojima se nije govorilo koliko su snažne, dovoljne i predivne. Hodaju okolo djevojčice pune strahova i manjka samopouzdanja, manipulirajući seksualnom energijom i svojim tijelom te na taj način tražeći potvrdu da su dovoljno dobre.

Kao i mnogo puta, ni ova tema nije crno/bijela. Pobačaj i rađanje je izuzetno ozbiljna životna situacija koja utječe na niz drugih okolnosti i određuje svaki sljedeći dan nekoliko života.

O zabranjivanju/pravu na izbor se ne bi smjelo govoriti generalno. Činjenica je da mnogi od nas nisu dovoljno zreli i sposobni donositi samostalno manje važne odluke u životu te nam je često potrebna stručna podrška, savjetovanje za odluke koje donosimo. Dakle, nije rješenje ostaviti izbor ljudima (u ovom slučaju ženama) koje često za taj izbor nisu dovoljno zrele, svjesne niti sigurne što takva odluka znači.

Gdje počinje život? Kažete po rođenju? Što se onda događa onih 9 mjeseci u utrobi? Kucka neko srce, rastu neki prstići, nestrpljivo se očekuje jeli pišo ili pikica, daju se imena nerođenom djetetu. Mislim da sam sve rekla izrazom – nerođeno dijete. Za mene je ono dijete. Nerođeno. Kojeg ću volit jednako 9 mjeseci u svojoj utrobi, kao i čitav njegov život.

Kao djevojka sam bila poludivlja. Drago mi je jer sam fino proživjela život, probala svašta i naučila mnogo iz svih životnih situacija. Razmišljala sam i što ako ostanem trudna s nekim poludivljim kakva sam i sama bila. Razmišljala sam ako ne bude povoljan trenutak (a s 20tak godina trenutak gotovo nikad nije povoljan) da sam spremna pobaciti. Kao jebi ga, dogodila se greška jer sam bila mlada/luda/neodgovorna i željna zabave.

Da se razumijemo to ne znači da sam bila kurvica, niti da sam spolno općila na javnim mjestima, to znači da sam bila djevojka željna pažnje, pogotovo muške, željna potvrde da sam privlačna i lijepa, željna istraživanja seksualnosti, željna orgazma, ali iskreno potpuno nesvjesna svega što je taj čin donosio. Nesvjesna njegovih potencijalnih posljedica i odgovornosti koju bi trebala preuzet. Nije da nisam slušala starije ili gledala televiziju, znala za kontracepciju i day after pilule, nego me nije bilo briga. Bila sam mlada i luda, spremna pobacit ako se dogodi. Bar sam mislila da sam spremna, ne znam što bih napravila da se dogodilo…



I sad vi meni kažete da nama treba dozvoliti da donosimo same odluke jer smo mi baš svjesne, odgovorne i znamo što radimo? Sebe smatram pametnom i savjesnom ženom koja je imala burno djetinjstvo. Razum je u nekom trenutku proradio i danas sam prilično odgovorna za svoje postupke. No to nije bilo tako, niti je to kod ikoga tako, u dvadesetim godinama i ranije.

Ne možemo svesti ovako kompleksne životne situacije na dva izbora – zabrana ili nezabrana, nedostaje nam cijeli set drugih koraka – edukacije, upravljanje emocijama, razbijanje tabu tema o seksu i seksualnosti, bolja podrška za samohrane majke, zaštita sustava, rad na sebi, zdrave i funkcionalne obitelji, podrška dječacima da pokazuju emocije, podrška djevojčicama da poštuju sebe… Cijeli niz kompleksnih situacija zahtijeva holistički i sustavan pristup problemu.

Sve ostalo je samo prebacivanje odgovornosti na sustav i borba za nešto što mi se čini da malo tko razumije, ali svi su si dali pravo na mišljenje.

Sram me je ovih dana. Sram me je navodno odraslih ljudi koji ni ne znaju kako svojim javnim istupima siluju djevojčice i dječake, ni krive ni dužne.

Gdje je tu ljubav i dobro? – napisala Jurišić.

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime