U organizaciji Narodne knjižnice “Šime Vučetić” i Centra za kulturu Vela Luka, sinoć je predstavljena zbirke dijalektalne poezije “Vonji ditinstva” autorice Marice Žanetić Malenice. Marica je rođena u Veloj Luci, naslijedivši majčine veloluške i očeve blatske gene.
- Ovom zbirkom dijalektalne poezije autorica pred čitatelja iznosi svoje rane uspomene, vlastito djetinjstvo i njegove najintimnije trenutke. Iz njenih stihova progovara Luka nekog drugog vremena, danas davno nestala, gotovo zaboravljena. Svojim pjesničkim izričajem pokušava očuvati sjećanja na igru i bezbrižnost, a njeni stihovi oživljavaju izblijedjele boje, nestale okuse i zaboravljene mirise iskonskog Mediterana, potisnutog duboko u nama, prekrivenog debelim slojevima užurbane suvremenosti. Poezija je to koja nije sama sebi svrhom, ona predstavlja pokušaj pronicanja u nutrinu vlastite prošlosti, u određenje sadašnjosti i trasiranje onoga što će doći – rekla je na sinoćnjem predstavljanju Anita Kosović, ravnateljica knjižnice „Šime Vučetić“.
Dijalektalno pjesništvo Marice Žanetić Malenice izraz je poštovanja prema predcima i kulturi koja pred našim očima nestaje utapajući se u bezličnost današnjice.
Iz stihova se iščitava strah, strepnja pa i otpor prema mogućnosti da se naraštajima stvarano bogatstvo lokalne čakavice nepovratno izgubi, pa slobodno možemo reći kako je želja za očuvanjem ljepote i snage baštine možda najveća vrijednost ove poezije.
U svom Ogledu o nezaboravu i zavičaju, Vallegrande, luških korijena, o poeziji i poetici Marice Žanetić Malenice napisao je:
„Kad je ona Kuća pored mora (Arsenova, naravno) uplovila u moju ranu mladost, s onom ljepotom stiha prepunog nekog tako davnog vremena u kojem se rađala ljubav… tu negdje na vratima vile u kojoj tuga spava, na stolu novine još leže s nekim datumima jula…Baš onako arsenovski, onako kako je on znao opisati neke svakodnevne trenutke iz života, meni su se u svoj toj ljepoti melodije i stiha rojile slike te kuće, te vile, tih ljubavnika zagledanih u more. Nezaboravno! Nisam baš sklon čakavskom pjesništvu bez povoda, bez smisla, bez stiha. A toga ima u posljednje vrijeme. I nižu se tako knjige od znanih i neznanih. I kad mi se na ekranu ukazao naslov Davne mi se ukažiju slike na luškoj čakavici, uz svo poštovanje prema Marici Žanetić Malenica, moram priznati da mi je prva misao bila: Eto, još jedna pjesmarica u slavu čakavske riči kompromitirane lošim piscima. I tako čitajući nevoljko jednu, drugu, treću…niz priča otrgnutih od srca, bilo mi je jasno da je Marica pjesnikinja koja stvara slike. Baš kao i Arsen! To je taj stil, to je poezija satkana od nekih životnih, davnih trenutaka kojima je ona vratila život kroz stih i sliku, slike otrgnute od zaborava. I takve pjesnike cijenim, i takve slike vidim u najljepšim okvirima kao u nekoj čuvenoj galeriji sa zvučnim imenima. Tako nešto može se naći i kod Danijela Dragojevića. Takve slike nosim i u sebi jer pjesnikinja i ja dijelimo isti zavičaj i sve mi je poznato o čemu ona priča. Poezija mora imati i svoju muziku, svoje boje, tonove. Objedinila je to Marica maestralno ne sluteći da je oslikala neke momente koji se baš i ne nalaze često u domaćoj jeftinoj poeziji ( U ta lita, Mogla san i u Pariz , Za te ne pitan, Ošjak…) Ona je u stanju priznati neke lude i nezaboravne dane i ljubavi mladosti; poljubac, pogled, susret. I svi smo to doživjeli a oni manje sretni tek samo u snovima. Otrgnuti zaborav i pretvoriti ga u nezaborav zadatak je svakog čovjeka. Kod pjesnika je to misija. Ako k tomu sve to ima i poetsku notu i melodiju, nema sumnje da se radi o čistoj poeziji koju valja pročitati jednom ili stotinu puta. I sve te slike staviti u prekrasni okvir za koji vrijedi i pisati i živjeti. A što se pak tiče luške čakavice, to ćemo ostaviti na prosudbu onima koji žive otok od rođenja do smrti i koji će zasigurno spoznati još jednu dimenziju ljepote.“
Dakako, sinoćnje predstavljanje šeste knjige Marice Žanetić Malenica, upotpunjeno je uz pjesme klape Ošjak. O zbirci poezije Marice Žanetić Malenice govorile su lektorica Ivčica Dragojević i urednica Anita Kosović, a stihove je čitala pjesnikinja Ina Padovan.
Tko je Marica Žanetić Malenica?
Marica Žanetić Malenica rođena je u Veloj Luci na Korčuli naslijedivši očeve blatske i majčine veloluške gene.
Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Tijekom većeg dijela radnog vijeka obavljala je novinarske poslove u redakciji glasila HEP Vjesnik. prateći područje elektroenergetike. Članica je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade - Klub prvih pisaca, Matice Hrvatske, Umjetničke likovno-pjesničke unije Vlaho Bukovac Split, Hrvatskog književnog društva Rijeka i Društva za promicanje kulture Kvaka Velika Gorica.
Objavila je četiri poetske zbirke : Da je noćas bilo (ULKU Vlaho Bukovac Split, 2018.; Četiri čarobne riječi (pjesme za djecu ( ULKU Vlaho Bukovac, Split 2018); Žena svojih godina (Kvaka, Velika Gorica, 2020) i Zlatarica riječi (Hrvatsko književno društvo Rijeka, 2021) te putopisnu prozu Zemlja uvezene povijesti - Dnevnički zapisi iz Australije (Centar za kreativno pisanje, Zagreb, 2019). Poeziju i prozu objavljuje na web časopisu za književnost Kvaka, na portalu Hrvatski glas Berlin, gdje ima svoju rubriku naziva Tragom uspomena, te u časopisu Mali Pero.
Pjesme i priče su joj nagrađivane i pohvaljivane te uvrštene u više od osamdeset zbornika i časopisa u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori.
