U velikom razgovoru za talijanski Corriere della Sera, prenosi Dalmacija Danas, Luka Modrić — vlasnik Zlatne lopte, osvajač šest Liga prvaka i kapetan hrvatske reprezentacije s rekordnih nastupa — otvorio je dušu kao rijetko kada. Govorio je o ratu, djetinjstvu, „etiketi“ krhkog dječaka, obitelji, trenerima i snu koji još uvijek nosi u sebi.
I iako je danas legenda svjetskog nogometa, Modrić je ostao — kako ga i sami sugovornici opisuju — „genij skromnosti“.
„Nogomet i obitelj – to je moj život“
Unatoč gotovo 40 godina i činjenici da je najstariji igrač Serie A, Luka i dalje trenira s istim žarom kao dječak koji je trčao parkiralištem hotela u Zadru.
„Ljubav je tajna. Ljubav prema nogometu. Sve drugo je sporedno – dijeta, program, rutina. Ako nemaš srce, ne možeš ostati na vrhu“, kaže Modrić.
A onda smireno dodaje ono što ga najbolje opisuje:
„Volim normalan život. Obitelj, obične stvari. Nikad nisam pomislio da sam bolji od drugih.“
„Htio sam biti konobar. Učio sam poslu u Zadru“
Nogomet nije bio jedini put.
„Da nisam postao nogometaš, bio bih konobar. Pohađao sam ugostiteljsku školu u Boriku. Praksu smo radili u restoranu. Nisam loše posluživao pića – a na hrvatskim svadbama popije se dosta“, smije se.
Jedino što mu se nije svidjelo bilo je – pranje suđa.
Rat, djed Luka i rana koja nikad ne zacjeljuje
Modrić rijetko govori o traumi koja ga je obilježila. Ali ovoga puta — stao je, na trenutak zašutio, pa nastavio.
„Teško mi je o tome govoriti… Mog djeda ubili su četnici u prosincu 1991. Imao sam šest godina. Bio je dobar čovjek. Nije nikome učinio ništa loše.“
Prisjeća se i sprovoda.
„Otac me podigao do lijesa i rekao: ‘Poljubi djeda.’ To nikad neću zaboraviti.“
Obitelj je potom izbjegla — najprije u Makarsku, zatim u Zadar.
„Spavali smo svi u jednoj sobi. Nogomet nas je spasio. I granate su, nažalost, bile dio svakodnevice. Ali mi smo igrali.“
Njegov san? Jednostavan i dostojanstven.
„Jednog dana želim otkupiti djedovu kuću. To mi je velika želja.“
„Govorili su da sam preslab. Ja nisam odustao“
Kao tinejdžer, slušao je kako nije dovoljno snažan.
„Rekli su mi da sam premalen, prekrhak za profesionalni nogomet. Ali moj trener Tomo Bašić učio me: vjeruj sebi. On je govorio – bit ćeš najbolji.“
I bio je u pravu.
Put u Madrid, dolazak u Milan i treneri koji su ga obilježili
O Realu i trenerima Luka govori s poštovanjem.
„Carlo Ancelotti je broj jedan. Ne samo trener, čovjek.“
O Mourinhu:
„Najstroži je bio Mourinho. Jednom je čak i Cristiana Ronalda rasplakao jer nije pratio beka. Ali Mourinho je uvijek bio pošten.“
A o aktualnom treneru Milana:
„Allegri ima nevjerojatnu osobnost. Na terenu je veliki stručnjak.“
„Boban, Totti, Pirlo… nogomet moje mladosti“
Kao dječak, Luka je nosio trenirku Milana.
„Zvonimir Boban bio je moj idol. A u Italiji sam volio i Tottija. To je bio nogomet koji sam sanjao igrati.“
Kaže i jednostavno:
„U Milan nisam došao na mirovinu. Došao sam pobijediti.“
Ljubav života — Vanja
O supruzi govori tiho, s toplinom:
„Zajedno smo od 2004. Nikad se nismo razdvojili. Ona je moj oslonac.“
„Rat je ludost. Život je prelijep“
Na kraju — poruka.
„Rat je besmisao. Tada ga nisam razumio. Danas još manje. Život je prekrasan.“
