Nakon što su medije obišle fotografije praznih polica u brojnim španjolskim trgovinama – gdje se posebno razgrabilo ulje i brašno, a i u nekim hrvatskim trgovinama je zabilježena pojačana potražnja za pojedinim namirnicama, net.hr je razgovarao sa Zvjezdanom Blažić, konzultanticom za prehrambenu industriju i poljoprivredu, o stanju u lancima opskrbe u Hrvatskoj i EU-u, ali i o trendovima koji bi mogli uslijediti zbog sve intenzivnijeg rata na području jedne od najvećih europskih žitnica, Ukrajine.
Kako komentirate pražnjenje polica u dućanima? Posebno se kupuje ulje i brašno?
Vremena su vrlo nesigurna. Svaki dan dobivamo nove neugodne informacije s ratišta u Ukrajini, zaoštravaju se odnosi na međunarodnoj političkoj sceni, a mi u Hrvatskoj smo se suočili i s vrlo šokantnim događajem, kada je pala letjelica usred Zagreba. Ljudi se osjećaju nesigurno i uznemireno, i jedna od reakcija je i ta da se žele opskrbiti i s nešto više zaliha hrane. Pokušavaju kontrolirati ono što mogu kontrolirati. Recimo, žele biti sigurni da imaju dovoljno hrane za svoju obitelj. Utoliko je to razumljivo, ali važno je da naglašavamo da prema svim informacijama i svim pokazateljima iz cijelog EU-a – nema razloga za zabrinutost da će se dogoditi nestašica hrane. EU je veliki izvoznik poljoprivrednih proizvoda i roba, nešto i uvozi, ali prije svega je veliki neto izvoznik.
Nikada, pa i u vrijeme prekida u lancima opskrbe u prvoj fazi pandemije, nije se na području EU-a dogodila niti jedna ozbiljna oskudica robe. Da, povremeno je nedostajalo na policama nekih proizvoda, ali upravo zato jer su građani počeli panično pojačano kupovati pojedine vrste roba. Dakle, nije se dogodilo da neke robe nema, nego je privremeno nije bilo na policama jer je bila pojačana potražnja. To je taj psihološki moment koji je teško predvidjeti, a vidimo da se i sada suočavamo s time… Naravno, to se može još i pojačati ako će neke zemlje pod pritiskom javnosti početi donositi odluke o zabrani izvoza. Ali za to objektivnog razloga nema.
Hoće li hrvatski trgovci izdržati taj pojačani interes za pojedine proizvode? Ili su moguće i komplikacije? Koliko su sigurni lanci opskrbe s obzirom na ovaj udar cijena goriva koje sigurno utječu na transport?
Za sada nije bilo većih problema u opskrbi, a ne bi ih niti trebalo biti. Ono što se obično spominjalo kao nedostatak, a to je da smo mi veliki uvoznik hrane, sada je svojevrsna prednost. Svi distributeri imaju već jake uhodane lance opskrbe i to donosi svojevrsnu sigurnost. Dakle, ne trebaju se tražiti novi putevi opskrbe, postoje dobri poslovni odnosi sa sudionicima u lancu dobave, dobavljačima diljem Europske unije. Mi smo u ovom segmentu imali vrlo malu razmjenu roba i s Rusijom i Ukrajinom i nismo ni na koji način bili ugroženi zbog početka rata ili sankcija. Tako da ni zbog intenziviranja rata naša opskrba hranom ne bi trebala trpjeti. Najviše hrane uvozimo iz Njemačke, Austrije, Italije, Mađarske, Poljske… i nema nikakvih razloga da se ti putevi opskrbe zakompliciraju. Osobno sam doista zgrožena što ljudi unatoč svim informacijama misle da trebaju kupovati goleme zalihe bilo kojeg prehrambenog proizvoda.
Iz Ukrajine i unatoč proširenju ratnih operacija dolaze informacije da poljoprivredni proizvođači pokušavaju održati sjetvu. Iako Hrvatska nije neposredno vezana za ukrajinsku žitnicu, ona je ipak bila veliki proizvođač, i hoće li u slučaju produljenja rata doći do nekih poremećaja na globalnom tržištu – koji se mogu reflektirati i na hrvatskom tržištu?
Da, naravno da su mogući poremećaji. U takvom proširenju rata i pojačavanju izbjegličkog vala jedan dio poljoprivrednih proizvođača u Ukrajini sigurno neće moći zasijati svoje poljoprivredne površine. Bježi i dio poljoprivrednika, uništava se mehanizacija… Jedan dio proizvodnje žita će sigurno izostati i morat će se nadoknaditi iz drugih izvora. Rumunjska je značajan proizvođač, SAD, Kanada i zemlje Južne Amerike također, no, izostanak Ukrajine će se neizostavno osjetiti i nitko se za sada ne usudi spekulirati oko konačnih ishoda.
Smatram da je važno naglašavati da Hrvatska ne bi trebala osjetiti nestašice – ako će pametno upravljati svojim zalihama, i pšenicom, i svim žitaricama, i uljaricama, i šećernom repom. Jer tu smo u prednosti, mi imamo ozbiljnu proizvodnju svih tih kultura i tu ne ovisimo o uvozu. Rekla bih da smo mi tu u prednosti pred ostalim zemljama EU-a. Tu smo samodostatni. Mi imamo jedan i pol puta više pšenice nego što mi trebamo, dva puta više kukuruza, pet puta više soje itd. Naravno da će naši proizvođači i dalje izvoziti, ali ima dovoljno i za nas.
No, mnogi otvaraju pitanje ograničavanja tog izvoza – da bi se dovoljno sačuvalo za domaće potrebe. Kakav je vaš stav?
Ne, nisam za ograničavanje izvoza. Nikada nije dobro ograničavati izvoz. Jer onda se otvara pitanje što je s onim što mi uvozimo, sve te prerađevine koje trebamo i koje nemamo. Nikada nije dobro intervenirati u tijekove roba. No, možemo vidjeti što je potrebno aktivirati od logističkih kapaciteta a i od prerađivačke industrije koja je dosta jaka i u mogućnosti i pojačati proizvodnju.
Vi ste, kao i mnogi drugi stručnjaci, već upozoravali da je jedino sigurno da nam slijedi – rast cijena hrane. Jesu li se sada već izbistrili trendovi, je li jasno gdje možemo očekivati najveći udar?
BLAŽIĆ: Protekle godine još nije bio toliko izražen rast cijena mesa i mlijeka te voća, kao što su rasle ratarske kulture. Bio je sramežljiv rast cijena stočarske hrane, pa i pojedinih vrsta mesa, ali početkom ove godine, a vidljivo je to i sada početkom ožujka – sve više raste cijena junećeg i goveđeg mesa, pa i više od 20 posto, a raste i cijena piletine. Cijene za sve vrste mesa, osim svinjskog, rastu sve intenzivnije. Rastu i cijene mliječnih proizvoda.
Ulje i brašno?
Da, možemo očekivati rast. Sada više nije pitanje hoće li, nego koliko će rasti. Sve cijene hrane će rasti. Već i prije rata je bilo jasno da će rasti, ali sada se sve intenziviralo. U proteklih godinu dana je to kod nas bio rast od osam posto. I zbog klimatskih promjena i zbog zelenih politika, i zbog trendova koji dolaze iz Kine i Indije, tržište se mijenja…i to se vidi i u cijenama hrane. Hrvatska nije nikakav iznimka, nego dijelimo sudbinu cijelog EU-a.
Dakle, neprestane sumnje da je kod nas ipak skuplje nego u drugim zemljama EU nisu opravdane?
S obzirom na to da veliki dio toga uvozimo, jasno je da su to iste, odnosno vrlo slične cijene. A razlike proizlaze iz trgovačkih marži, ali i poreznog opterećenja. Cijene su u RH bile čak i nešto niže od zemalja iz kojih uvozimo.
No, kod nas je problem sve veće osiromašenje stanovništva, osobito starijih građana koji nemaju dostatne mirovine za normalan život, te se postavlja pitanje mogućnosti svladavanja tih sve većih cijena.
Dosta dugi niz godina kod nas je prosječno 30 posto kućnog budžeta otpadalo na hranu. Prema posljednjim podacima, iz 2020. godine, taj postotak je bio 21,4 posto. Dakle, smanjio se taj udio. Cijene dugi niz godina nisu rasle, a plaće ipak nešto jesu. Ali jasno je da se s ovim valom poskupljenja ti podaci mijenjaju. Dobro je da je Vlada reagirala, i s mjerama potpora prema poljoprivrednim proizvođačima, i sa smanjenjem PDV-a – za koji se barem možemo nadati da će ublažiti efekt prema potrošačima, a donošenjem socijalnim mjera koje su usmjerene prema najugroženijim građanima. Ali naravno, nezahvalno je procjenjivati kako će to sve skupa izgledati jer je mnogo faktora posve nepredvidljivo. A prije svega razvoj situacije u Ukrajini.
No, važno je da poduzmemo najviše što možemo za aktiviranje domaće poljoprivredne proizvodnje, i da – kad god smo u prilici – i kao kupci podržimo domaće proizvođače. Generalno, prošlo je vrijeme jeftine hrane. I ako nam je stalo da se kvalitetno hranimo, moramo i izdvojiti nešto više za tu kvalitetniju hranu, a ona je ipak, uvjerena sam, iz naše domaće proizvodnje.
