U okviru svojih ljetnih preporuka s veseljem ćemo se osvrnuti na slikovnicu koja nas je oduševila i na književnoj i na likovnoj razini, a to je „Jagin lonac“ spisateljice Nataše Jukić, s ilustracijama Ivana Stanišića (Školska knjiga, 2024.).
Vjerojatno se većina nas s likom Babe Jage susrela kroz bajke koje joj uopće nisu bile naklonjene. U jednoj od ruskih verzija, koja je potpisnicu ovih redaka zatekla u ranom djetinjstvu, Baba Jaga bila je jeziva vještica s koštanom nogom. Letjela je u čarobnom kotlu ili mužaru, najčešće da se s nekim obračuna. Maltretirala je svoju mačku, ulijevala strah u kosti svakome tko bi ugledao njezinu kuću na kokošjim nogama, sanjala o obroku od ljudskog mesa. Nataša Jukić svoju Jagu u slikovnici „Jagin lonac“ oslikava kao suštu suprotnost vještici iz slavenske mitologije. Njezine bore i sijeda kosa nisu posljedica starosti, odvratnosti ni gnjiljenja duše. Njezinu su Jagu naprosto stigle godine, godine pune mudrosti. Lonac, koji se posebno u ruskim verzijama veže za ideju Jagina prijevozna sredstva, ovdje je svojevrsno ogledalo duše. Nešto između blagoglagoljiva ogledala Snjeguljičine maćehe i zrcala Erised u romanima o Harryju Potteru, gdje odraz otkriva najdublje želje onoga tko u nj gleda.
Nataša Jukić odbija živjeti u narativu u kojem je Jaga zla zato što je stara, nelijepa ili nekonvencionalna – svoja. Ona nenapadno, ali jasno proziva druga mitološka bića – vile, „taštinom i nesigurnošću nakićene“, one iste vile koje kolektivno slavimo kao magične dobre kume, dok usmena književnost naših sela još uvijek krije bake koje govore o osvetoljubivim ljepoticama koje je bolje izbjegavati. Jukić ne dopušta ni da Jagin odbojan izgled i neobičan stav prođu kroz priču i uzmu se zdravo za gotovo, bez objašnjenja. Kao krivca za njezinu preobrazbu iz lijepe Morane u tjelesno i duhovno ranjenu i izruženu Jagu proziva Stribora, hladni vjetar čiju je prosidbu odbila. Simbolika čarobnog broja tri krije se u trima vilama koje su potrazi za Jaginim loncem, za koji vjeruju da je izvor snažnih čarolija. Ideja otimanja čarobna predmeta tipičan je zaplet bajke koji često završava kažnjavanjem antagonista, no u „Jaginu loncu“ sama potreba za posezanjem za tuđim vlasništvom u vilama otkriva sasvim ljudske mane – želju za znanjem i moći.
Samo jedna od njih, Lada, uspijeva zaviriti u Jagin lonac, ali ne bez vlasničine pomoći, a i otkrivanja onoga što je snažnije i važnije od bilo koje čarolije – spoznaje o samoj sebi. Dok svijet, zaslijepljen ljubomorom, taštinom i ispraznošću, fantazira o Jagi koja iz crne posude sipa mračne čini, u stvarnosti se u njezinu loncu kuha nešto još snažnije, a za mnoge i strašnije – istina. Koliko istine možemo podnijeti? Ako je lonac ogledalo onoga s druge strane, koliko će odraz biti lijep? Ako je lijep, je li to posljedica lica ili duše onoga tko se zagledao u sebe? Sve su to snažna, gotovo filozofska pitanja koja ova prelijepa slikovnica postavlja. Još veću pohvalu zaslužuje njezin jednostavan, pitak i nepretenciozan stil, tek diskretno urešen blagim opisima i povremenom arhaičnom glagolskom tvorbom ili inverzijom riječi u rečenici.
A ljepšu točku na i od ilustracija mladog Ivana Stanišića ova slikovnica vjerojatno nije mogla dobiti. Stanišić se uspješno opire trendovima nasilne avangardizacije ilustracija, koja pak često odlazi u nerješivu metaforiku koja najmlađe čitatelje ne potiče na uranjanje u priču, nego zbunjuje. Njegov su potezi čvrsti i jasni, predmeti istovjetni onima u stvarnom svijetu, a detalji koji čine razliku, primjerice oslikavanje sunčeva svjetla, iskre u oku ili kose na vjetru savršeni. Na kraju, i kod autorice teksta i kod ilustratora snažno je vidljiva ljubav prema jedinstvu prirode i bića. Prirodni elementi kroz priču se i sliku stapaju sa stvorenjima, bez oštrih rezova i potrebe da se bića, bila ona i nadnaravna, izdvajaju u svojoj samoći i netrpeljivosti prema ostatku živa svijeta. Njihova veličina ne ogleda se u njihovoj čarobnoj moći, nego u sposobnosti da nesigurnost pretvore u zahvalnost. Naposljetku ipak, kao u svakoj bajci koja odgaja generacije, iz slojeva priče o neshvaćenosti, taštini, mudrosti i zahvalnosti na površinu ponajviše izbija snaga ljubavi. Uz žlicu bajkovitosti i prstohvat mudrosti koji su sjajno začinili „Jagin lonac“.
