- Stavili su mi vreću na glavu, ugurali me u automobil i odvezli. Ovo su riječi koje nam je izgovorila Leniie Umerova (26), krimska Tatarka, koja se u rujnu 2024. godine u razmjeni zarobljenika vratila u Ukrajinu nakon što je gotovo dvije godine provela u ruskom zarobljeništvu. Nehumani uvjeti, lažne optužbe i stalan psihički pritisak samo su neke od stvari s kojima se tamo bila prisiljena suočavati, a za 24sata odlučila je podijeliti svoju priču.
- Živjela sam u Kijevu, a dio moje obitelji ostao je na Krimu i primila sam vijest kako se blizak član moje obitelji razbolio. Za mene je to značilo da se moram vratiti na Krim i biti uz svoju obitelj. Nije to bila impulzivna odluka, dugo sam o tome razmišljala. I tako sam u prosincu 2022. godine krenula na put, a 3. prosinca trebala sam preko Gruzije autobusom doći do Simferopolja na Krimu - govori Leniie i nastavlja:
- Na granici su nas zaustavili i provjerili moju putovnicu. Kad su vidjeli da sam rođena na Krimu, pitali su me gdje mi je ruska putovnica, na što sam odgovorila da je nemam. Tad su mi rekli da moraju kratko porazgovarati sa mnom. Odveli su me u neku prostoriju i tamo su me više od osam sati ispitivali neki ljudi za koje uopće ne znam tko su. Ispitivanje je završilo oko dva sata u noći te su mi rekli da će me taksi odvesti do hotela gdje ću prenoćiti, a sutra ću onda moći nastaviti put.
Nažalost, Leniie sutradan nije uspjela nastaviti put niti se vratiti kući jer je odmah u ranim jutarnjim satima postalo jasno kako je čitavo ispitivanje bilo namješteno.
- Sve je to bila predstava koju je smislio FSB, odnosno ruska tajna služba. Sutradan u pet sati ujutro odvezli su me na sud, gdje su me optužili za kršenje pravila ponašanja za strance na njihovu teritoriju. Zatim su me zatvorili. Tu je bila riječ isključivo o odluci FSB-a, koju su onda zamaskirali pozivajući se na svoje zakone koji s ovom situacijom nisu imali nikakve veze - objasnila je Leniie za 24sata prisjećajući se tog katastrofalnog događaja.
- Osudili su me na tri mjeseca zatvora, ali moram reći da mi se malo prije nego što su me odvezli izuzetno posrećilo jer sam uspjela na brzinu javiti obitelji gdje sam i što se sa mnom događa - govori Leniie, koja je nakon tri mjeseca trebala biti puštena na slobodu, no u FSB-u su ponovno promijenili planove.
'Četvorica su me presrela i stavila mi vreću na glavu...'
- Na dan kad su me trebali pustiti, ispred zgrade zatvora dočekali su me četvorica nepoznatih muškaraca s maskama. Stavili su mi vreću preko glave i ugurali u automobil te me odvezli u drugi zatvor. Sutradan je ponovno bilo suđenje, gdje su me osudili na dva tjedna zatvora, no nakon dva tjedna situacija se ponavljala. Izmišljali su razne optužbe, poput pokušaja krijumčarenja droge i sličnih stvari, i sjećam se da je na početku svakog suđenja do sutkinje dolazio neki nepoznati čovjek u civilu, također jedan od FSB-ovaca, koji joj je davao upute što treba sa mnom napraviti. Iznosila sam obranu svaki put, no na to se nitko nije obazirao - govori Leniie.
Namještena suđenja trajala su otprilike pola godine. Leniie su neprestano selili iz jednog zatvora u drugi, iz jednoga grada u drugi, i tako je pokušavali sakriti od obitelji, odvjetnika i javnosti općenito.
- Sve to samo pokazuje kako se užasno odnose prema ljudima. U zatvorima su nas hranili jednom dnevno, nisu nam davali nikakve lijekove, ništa. Nakon pola godine u FSB-u su odlučili da će me odvesti u Moskvu i tad su me optužili za špijuniranje - ističe Leniie.
'Nisam mogla ni ruke oprati bez nadzora'
Zatvorska kazna za špijuniranje u Rusiji može potrajati i do dvadeset godina. Dok je iščekivala suđenje, Leniie je većinu vremena bila zatvorena u samici, potpuno odsječena od vanjskog svijeta.
- To je malena prostorija sa željeznim krevetom i malim prozorom s rešetkama. Vrata su također željezna i bila sam pod nadzorom 24 sata dnevno. Nisam mogla ni ruke oprati bez nadzora. To je bio užasan psihički pritisak, stalno su me ponižavali. Oni općenito tamo s ljudima mogu raditi što god žele i nikome za to neće odgovarati, njima nitko ne može ništa. Međunarodne organizacije, poput Crvenog križa, rijetko imaju pristup takvim zatvorima i gotovo im je nemoguće provesti kontrolu i provjeriti kakvi su uvjeti te pridržavaju li se tamo temeljnih ljudskih prava - opisala je Leniie.
- Bila sam u samici i to je bilo strašno. Nisam imala nikakav kontakt s vanjskim svijetom, čak ni s odvjetnikom. Stalno su me s nečim plašili, čekali su da se psihički slomim, a većinu vremena nisam ni znala za što će me na kraju okriviti. Znala sam za prethodne krimske slučajeve jer civile tamo zatvaraju još od 2014. godine. Ljudi ne razumiju zašto su zapravo tamo, a svaki put pokušavaju nas sve dulje zadržati zatvorene. Kad su me prebacivali iz jednog zatvora u drugi, stavljali su mi lisice, prijetili mi s puškama i psima, a meni i dalje nije bilo jasno zašto - prisjeća se Leniie.
Vrijeme provedeno u zatvoru, a posebno u samici, za Leniie je bilo nešto poput prizora iz filmova strave i užasa, a osjećaj straha postao je dio njezine svakodnevice.
- Na početku nisam gotovo uopće mogla jesti. Pokušavala sam jer sam znala da mi trebaju kalorije, ali strah me blokirao. Znala sam da se moram pribrati i ostati psihički jaka jer si nikako neću moći pomoći ako se raspadnem. Opet ću ponoviti, nevjerojatno mi se posrećilo što sam uspjela na vrijeme javiti obitelji gdje sam. Puno ljudi proživljava slične stvari, no njihove obitelji ne znaju gdje se oni nalaze ni jesu li uopće živi. Često šalju upite u neke zatvore, a zatvorska administracija gotovo uvijek odgovara negativno iako su ti ljudi zapravo tamo. Neki se i vrate iz zarobljeništva pa kažu kako su nekoga vidjeli ili prenose poruke obiteljima tih ljudi tako da se prije ili kasnije može saznati istina - ispričala je Leniie.
'Utjeha su mi bila pisma'
Najveća utjeha tijekom boravka u zatvoru za Leniie su postala pisma koja je nakon nekog vremena mogla pisati i primati:
- To je nešto što mi je bilo najveća potpora. Pisma se političkim zatvorenicima mogu pisati i sad, pogotovo ako se šalju iz inozemstva. To su riječi podrške koje su ljudima potrebne, to im je potvrda da se za njih zna i da ih se pamti, a to je izuzetno važno.
Nakon što se vratila u Ukrajinu u jednoj od razmjena zarobljenika, Leniie je morala proći poseban program rehabilitacije za političke zarobljenike. Riječ je o programu koji se odvija u inozemstvu te se odnosi na fizičko i psihičko zdravlje.
- Za mene je tijekom rehabilitacije najvažnija bila socijalizacija. Gotovo dvije godine provela sam potpuno odsječena od ljudi, praktički u senzornoj deprivaciji, te sam se morala ponovno naviknuti na ljude - objasnila je mlada djevojka.
Na pitanje o tome kako se trenutačno osjeća, odgovara kako joj je rehabilitacija izuzetno pomogla:
- Za nekoliko mjeseci bit će godinu dana otkad sam oslobođena. Mogu reći da sam s oporavkom došla do otprilike 80 posto. Po pitanju fizičkog zdravlja i mojeg organizma sve je u redu, to se brzo oporavilo. A što se psihičkog zdravlja tiče, još radim sa psihologom. Gotovo sam se oporavila, ostalo je još samo nekoliko stvari koje moram riješiti.
Prema posljednjim podacima, u ruskom zarobljeništvu još se nalazi više od 16.000 civila. Na pitanje kako im se može pomoći, Leniie odgovara kako je najvažnije širiti informacije o njima, upozoravati kako Rusija zapravo otima Ukrajince:
'Dolaze do njih doma, ponekad ih otimaju na ulicama...'
- Treba govoriti, treba vikati, treba javljati vlastima kako Rusija krade naše ljude. To nisu ljudi koji se, kao primjerice u Bjelorusiji, bore protiv svog režima, koji im onda odgovara tako da ih zatvaraju. To su ljudi koji su mirno živjeli u svojim domovima, na svojem teritoriju, u Ukrajini, a njihove domove okupiraju neki nepoznati ljudi koji uopće nisu iz Ukrajine, koji njima nisu ništa. Dolaze do njih doma, ponekad ih otimaju na ulicama, kao mene, i zatvaraju ih u državi s kojom oni nemaju nikakve veze. Treba vikati o tome kako Rusija potpuno ignorira ljudska prava. Moramo vikati da nam vrate te ljude, moramo raditi sve da ih vratimo kući. Ovo je za nas izuzetno bolna tema i trebamo napraviti sve što možemo kako bi se o njoj što više govorilo. Ni u kojem slučaju ne želim plašiti ljude, ali ovo što se sad događa u Ukrajini može se dogoditi bilo gdje. Ako Rusija nastavi napadati, ne postoji garancija da se netko neće naći iza rešetaka, jer oni ne zatvaraju ljude zato što su počinili neki zločin, već isključivo zato što su oni patrioti u svojoj državi. Tako je bilo u Moldaviji, tako je bilo u Gruziji, i tako je i sad u Ukrajini - govori Leniie.
Od povratka Leniie se bavi aktivističkim radom te nastoji skrenuti pozornost na sve ukrajinske zarobljenike i katastrofalne uvjete kojima su izloženi u Rusiji:
- Nastojim govoriti o političkim zatvorenicima, boriti se za njih, podržavati ih i nekako im pomagati da se vrate kući.
Unatoč svim užasima s kojima se morala suočiti, Leniie i dalje čvrsto vjeruje kako će pravda jednom biti zadovoljena i kako će u Ukrajini nastupiti mir, a svi politički zatvorenici vratit će se svojim kućama. Vjeruje i kako će se i ona s vremenom potpuno oporaviti i nastaviti dalje s mirnim životom: "Vrijeme liječi i, daj Bože, svi ćemo biti dobro".
Njezina priča svjedoči o nevjerojatnoj izdržljivosti Ukrajinaca čak i u potpuno nehumanim uvjetima, no istovremeno služi i kao upozorenje o još jednom tipu zločina koji ruske vlasti čine na ukrajinskom teritoriju i time nastavljaju kršiti temeljna ljudska prava. Leniie je to sve morala iskusiti na svojoj koži te je sad odlučna u tome da se nastavi boriti za prava i slobodu ukrajinskih zarobljenika jer je riječ o izuzetno važnoj temi za Ukrajince. Upravo zato o tome treba govoriti i vikati.
