Korčula je otok na kojem prošlost nije skrivena duboko ispod slojeva zaborava. Ovdje se ona, čini se, neprestano vraća na površinu — ponekad iz špilje, ponekad iz kamena, ponekad iz mora. Od Vele spile kod Vele Luke, preko ilirskih gradina i nekropola, grčkih i rimskih naselja, luka...
No ono što se u svibnju istraživalo u podmorju između Korčule i Lumbarde, na lokalitetu Soline, nadilazi i uobičajenu predodžbu o bogatoj otočnoj baštini. Tamo, na svega nekoliko metara dubine, nalazi se potopljeno neolitičko naselje staro oko 7000 godina. Riječ je o prostoru koji je prije otprilike pet tisuća godina prije Krista bio iznad mora, a danas leži četiri do pet metara ispod njegove površine. Ono što arheologe posebno fascinira nije samo starost lokaliteta, nego činjenica da su ljudi u kasnom neolitiku ondje planski gradili kamenom: podizali su razinu otočića, učvršćivali obalu, popločavali pristupnu cestu, oblikovali zidove, rampe i monumentalni ulaz.
Na lokalitetu nas je dočekala istraživačka ekipa predvođena izv. prof. dr. sc. Matom Paricom, docentom na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru i voditeljem istraživanja. S njim su bili i drugi arheolozi, geoarheolozi, ronioci i suradnici, ljudi koji u tišini podmorja pokušavaju složiti jednu od najuzbudljivijih priča hrvatske prapovijesti.
Vremenska kapsula na dnu mora
Istraživanja na Solinama traju već nekoliko godina. Kako objašnjava Parica, riječ je o sustavnom radu koji se odvija u zahtjevnim, ali zahvalnim uvjetima. Lokalitet je blizu obale, dubina nije velika, a zaštićeni prostor omogućuje istraživanja i u danima kada more drugdje ne bi bilo osobito prijateljski raspoloženo.
„Ovo su sustavna istraživanja koja traju gotovo pet godina. Blizu smo obale, teren je relativno plitak i nisu to velike dubine da bi bilo posebno opasno. Trenutačno smo negdje pri sredini ovogodišnje kampanje”, govori nam dr. Mate Parica.
Za širu javnost, lokalitet Soline postao je poznat nakon otkrića potopljene neolitičke ceste koja je privukla pažnju i velikih svjetskih medija. No ta cesta samo je jedan dio mnogo šire slike. Prema dosadašnjim saznanjima, riječ je o umjetnom otoku koji su ljudi kasnog neolitika izgradili, proširili ili oblikovali tako da na njemu mogu živjeti, raditi, pristajati, možda trgovati i komunicirati s drugim zajednicama na Jadranu.
„Radi se o neolitičkom lokalitetu, odnosno naselju koje je danas, zbog podizanja morske razine, ostalo potopljeno na otprilike četiri do pet metara dubine. Starost lokaliteta je oko 5000 godina prije Krista, odnosno oko 7000 godina prije današnjice. To je vrijeme kasnog neolitika, koje u literaturi nazivamo hvarskom kulturom, ponajprije prema specifičnom ukrašavanju keramike”, objašnjava Parica.
Uslijed podizanja razine mora, ono što je nekad bilo živo naselje ostalo je pod vodom. A upravo je ta potopljenost, koliko god dramatična iz ljudske perspektive, za arheologe dragocjena. More je, na neki način, zatvorilo priču i sačuvalo je kao vremensku kapsulu. Materijal, otpad, keramika, kosti, kameni alati i tragovi gradnje ostali su ondje gdje su ih ljudi ostavili prije sedam tisućljeća.
Od neobične sjene na snimci do senzacionalnog nalazišta
Do otkrića se nije došlo slučajno, ali nije bilo ni klasičnog trenutka u kojem se odmah znalo da je pronađeno nešto iznimno. Sve je počelo zračnim i satelitskim snimkama. Parica se prisjeća da su on i kolega primijetili neobičan oblik u moru. Iz zraka je izgledalo kao da bi mogla biti riječ o prirodnoj formaciji, možda o pličini ili braku, ali arheološko oko prepoznalo je da se ondje ipak nešto mora provjeriti.
„Kolega Borzić i ja jedno smo popodne došli ovdje jer nam je nešto bilo neobično na zračnim snimkama. Zaronili smo na dah. Budući da smo imali iskustva s brončanodobnim i željeznodobnim konstrukcijama, prvo smo zaključili da je lokalitet preduboko za takvo razdoblje. Rekli smo: vjerojatno nije ništa, vjerojatno je prirodno. Malo smo obilazili teren, zaronili i pronašli keramiku”, kaže Parica.
Keramika je bila površinska, istrošena i izlizana, ali dovoljna da promijeni sve. Uslijedila su prva istraživanja, a ona su potvrdila da se ne radi ni o brončanom ni o željeznom dobu, nego o znatno starijem razdoblju. Pronađene su sjekire, strelice i fini artefakti koji su upućivali na kasni neolitik.
Prva istražna sonda napravljena je na dijelu koji arheolozi uvjetno nazivaju „rivom”. Ondje je uočen jasan suhozidni sklop, snažna kamena konstrukcija na koju su se spajale druge strukture. S vremenom se pokazalo da je cijelo naselje bilo opasano umjetno oblikovanom obalom. Drugim riječima, ljudi su ondje prije 7000 godina gradili nešto što bi se današnjim rječnikom moglo usporediti s obalnim zidom, mulom ili rivom.
To je jedan od najdojmljivijih elemenata cijele priče. U neolitiku istočne jadranske obale kamena arhitektura ovakvih razmjera gotovo da nije poznata. Ljudi su tada uglavnom koristili mekše materijale, glinu, šiblje i drvo, ili su živjeli u pećinskim prostorima. Soline, međutim, nude sasvim drukčiju sliku.
„Ovdje ne samo da ima arhitekture, nego je ima jako puno: zidovi, rampe, sama cesta koja je napravljena i fino popločana do lokaliteta. Prošle godine pronašli smo i monumentalni ulaz u naselje. Taj ulaz izgleda kao proširenje bedema u obliku polukruga, odnosno kao kula. Da je to kojim slučajem bilo na kopnu, imalo bi karakteristike neke gradine”, ističe Parica.
Neolitička „gradina” pod morem
Upravo taj element — monumentalni ulaz i bedem — otvara niz novih pitanja. Naselje je imalo obalni zid koji se pružao oko nalazišta u obliku višekutnika, a na pristupnom dijelu prema obali Korčule konstrukcija se podizala i oblikovala nešto što nalikuje obrambenom ulazu. Kula, odnosno proširenje bedema, imala je promjer oko tri metra. Koliko je bila visoka, danas nije moguće reći, ali njezina pojava u kasnom neolitiku iznimno je važna.
„Obalni zid koji ide oko cijelog nalazišta, u obliku sedmerokuta, na pristupnom se dijelu podiže i formira bedem. Drugim riječima, oni su prema obali Korčule formirali bedem, očito iz nekih sigurnosnih razloga”, govori Parica.
Zvuči gotovo nevjerojatno: prije 7000 godina ljudi su na otočiću u zaštićenoj laguni gradili obalu, cestu, rampe, bedem i monumentalni ulaz. Sve to tražilo je organizaciju, znanje, radnu snagu i jasnu ideju prostora. Nije riječ o stihijskom gomilanju kamena, nego o planiranom zahvatu.
Parica upozorava da s velikim usporedbama treba biti oprezan. Bilo bi pretenciozno Soline nazvati „pravenecijom”, kaže, ali određene paralele u načinu života i odnosu prema moru ipak postoje. Ovdje ne govorimo samo o zajednici koja se bavila stočarstvom ili jednostavnom poljoprivredom. Ovdje se sve više otvara mogućnost da je pomorstvo bilo jedan od ključnih temelja njihova života.
„Kada pogledamo bogatstvo nalaza i ovakvu arhitekturu na prostoru koji nema mnogo obradivih površina, to upućuje na mogućnost da je ekonomska baza ovakvih zajednica i ovakvih nalazišta zapravo bilo pomorstvo”, kaže Parica.
Na lokalitetu se pronalazi keramika, ali i kosti, tragovi prehrane, koštani predmeti, ukrašeni i izrezbareni elementi, kremeni noževi i vrhovi strelica. Posebno je zanimljivo pitanje podrijetla kremena. Novija istraživanja pokazuju da je velika količina neolitičkog kremena na istočnoj strani Jadrana dolazila iz Italije, osobito s područja Gargana. Ako se tome doda Palagruža kao svojevrsni jadranski pomorski most i dokazi za širenje opsidijana, vulkanskog stakla s udaljenih izvora, slika kasnoneolitičkog Jadrana postaje mnogo dinamičnija.
To više nije more koje razdvaja, nego more koje povezuje.
More kao cesta, a ne prepreka
Jedna od najvažnijih interpretacija koje proizlaze iz Solina odnosi se upravo na način na koji promatramo neolitik. Dugo se u tumačenjima naglašavalo stočarstvo, poljoprivreda i prijelaz s lovačko-sakupljačkih zajednica na naseljeni način života. No lokalitet kod Korčule pokazuje da je pomorska komponenta vjerojatno bila mnogo važnija nego što se ranije mislilo.
„Ako je netko preplovio more, onda on plovi; ako plovi, onda je to njegova djelatnost. Imamo dokaze i za liparski opsidijan, vulkansko staklo, koje se također pojavljuje po Jadranu. To pokazuje da je trgovina već u to vrijeme bila raširena”, govori Parica.
Zaštićeni prostor Solina dodatno pojačava takvu interpretaciju. Laguna je zaklonjena, pristup je kontroliran, a umjetni otok povezan je s kopnom cestom. Takav prostor mogao je imati stambenu, gospodarsku, pomorsku i možda simboličku funkciju. U svakom slučaju, nije nastao slučajno.
„To nije usputna ili slučajna stvar. To je pokazatelj zavidne razine društva koje je moglo izgraditi nešto takvo. Takav se zahvat ne može izgraditi slučajno, niti ga mogu napraviti dvije obitelji. Za to je potrebna velika organizacija”, naglašava Parica.
Riječ je o stotinama kubika kamenih ploča koje su morale biti izvađene, dopremljene, složene i ugrađene. Arheolozi još nisu dokazali prapovijesno kamenolomstvo na samom prostoru, ali indikacije postoje. U svakom slučaju, čitav korčulanski arhipelag stoljećima je poznat po kamenu. Kamenolomi na Vrniku, Sutvari, Kamenjaku, Planjaku i drugim otočićima dio su mnogo kasnije, dobro dokumentirane povijesti. Na Sutvari se, primjerice, nalaze galerijski kamenolomi, rijedak tip kamenoloma koji više nalikuje rudniku nego otvorenom kopu.
No Soline bi mogle otvoriti i mnogo starije poglavlje odnosa čovjeka, kamena i mora na Korčuli.
Što još nedostaje: kuće ljudi koji su sve to izgradili
Iako je dosad pronađeno mnogo elemenata koji čine sliku naselja — cesta, obala, rampe, ulaz, zidovi i različite strukture — arheolozima nedostaje još jedan ključni dio: stambeni prostor. Drugim riječima, znaju dosta o rubovima, pristupima i konstrukcijama, ali još traže jasne dokaze o tome kako su izgledale kuće ljudi koji su ondje živjeli.
„Nedostaje nam sredina naselja, da vidimo kakva je bila arhitektura kuća. Nešto moramo pronaći. Vidimo sloj nabacanog kamena, velike količine kamena koje su donesene sa strane. Zbog toga pretpostavljamo neku vrstu suhozidne arhitekture, barem u temeljima, ali još nemamo konkretan tlocrt i konkretan dokaz”, kaže Parica.
Upravo zato istraživanja se sada usmjeravaju bliže sredini lokaliteta. Cilj nije samo pronaći atraktivne predmete, nego rekonstruirati cijeli životni prostor. Arheologija, u svojoj najboljoj verziji, nije lov na senzacije, nego pokušaj razumijevanja života ljudi koji su mislili, gradili, jeli, putovali, trgovali, bojali se i nadali se tisućama godina prije nas.
„U arheologiji nam je najvažnije rekonstruirati cjelokupan život i cjelokupno naselje. Želimo znati kako je to izgledalo, tako da sutra možemo napraviti maketu i nešto naučiti iz toga. Upravo taj element još nam nedostaje”, objašnjava Parica.
Istraživanja financira Hrvatska zaklada za znanost, matična institucija je Sveučilište u Zadru, a u suradnju su uključeni i Dubrovački muzeji, Muzej grada Kaštela te lokalne udruge iz Lumbarde, među njima Bašćina, Frtka i Khantaros. Takva mreža suradnika pokazuje da velika arheološka priča nikad nije samo rad jednoga čovjeka, nego rezultat zajednice — znanstvene, lokalne i terenske.
Podvodna arheologija: tišina, dogovor i gliseri iznad glave
Rad pod morem ima svoju posebnu logiku. Na kopnu se može razgovarati, zaustaviti radnika, pokazati rukom, upozoriti na pogrešku. Pod vodom sve mora biti dogovoreno unaprijed. Komunikacija se svodi na znakove, pločice i pisanje. Svaki zaron mora imati plan: tko radi, gdje radi, koliko ostaje, što vadi, što ne dira.
„Ovdje sve mora biti unaprijed dogovoreno: tko, kada, zašto, koliko i kako radi. Zato ovdje rade ljudi koji imaju veliko iskustvo u ovakvom radu”, kaže Parica.
Tu su i more, valovi, pumpe, zrak i vidljivost, ali i još jedan problem koji nije nimalo romantičan — plovila. Gliseri koji prolaze u blizini bova, ponekad i zastrašujuće blizu, svakodnevica su podvodnih istraživanja.
„Gliseri koji prolaze iznad glave redovita su pojava. Toliko smo se navikli na njih da je to strašno. Ljudi doslovno prođu dva metra od bove, proglisiraju, a mi smo ispod nje”, upozorava Parica.
To je i podsjetnik da arheologija nije samo znanost o prošlosti. Ona je i pitanje današnje odgovornosti: prema istraživačima, prema prostoru i prema baštini. Društvo se, kaže Parica, često ponosi spomenicima kada ih treba pokazati gostima, delegacijama ili turistima. Ali kada baštinu treba stvarno zaštititi, tada se prečesto pojavi pitanje: zašto arheolozi smetaju, zašto se ne bi nešto „samo malo prekopalo” i pretvorilo u parking?
Takav odnos nije specifičan samo za jedno mjesto. To je širi problem. Baština se voli dok je simbol, ali se zna doživljavati kao prepreka kada traži prostor, vrijeme, novac i odgovornost.
Geoarheologija: priča nije samo u predmetima, nego i u sedimentu
U istraživanjima na Solinama sudjeluje i Marko Runjajić, geoarheolog sa Sveučilišta u Haifi. Odrastao je u Njemačkoj, arheologiju je studirao u Izraelu, a trenutačno dovršava doktorat. Njegovo područje istraživanja je rekonstrukcija izraelske obale u brončano i željezno doba, odnosno u razdoblju prije otprilike tri do četiri tisuće godina. Bavi se nalazima pod morem, ali i onime što na prvi pogled djeluje manje atraktivno: sedimentima, mineralogijom, kemijskim i geološkim analizama.
Za geoarheologa, zemlja u kojoj se nalazi predmet nije tek prljavština koju treba ukloniti da bi se došlo do „pravog” nalaza. Ona je sama po sebi arhiv.
Marko objašnjava da se u sedimentima mogu čitati tragovi ljudskih aktivnosti: korištenje vatre, način obrade prostora, promjene okoliša, odnos čovjeka prema prirodi. Predmet je važan, ali kontekst u kojem se nalazi često je jednako važan.
Na Korčulu je došao preko profesora iz Izraela, koji se bavi neolitičkim nalazištima i koji je znao da Marko ima vezu s ovim prostorom. Kada je pronađena neolitička cesta kod Korčule, otvorila se mogućnost suradnje s Matom Paricom. Markov prvi zaron na lokalitet bio je, kako kaže, čaroban.
„Za mene je arheologija mogućnost putovanja kroz prošlost. Volim biti pod morem i u moru, a kada se tome doda arheologija, cijelo iskustvo dobiva posebnu dimenziju. Nije stvar samo u pronalasku objekata ili otkrivanju pojedinih predmeta. Pravi posao počinje kada se svi materijali stave zajedno”, govori Runjajić.
Tada arheologija postaje slagalica. Keramika, kosti, kamen, slojevi, sediment, prostorni odnosi i datacije slažu se u pokušaj razumijevanja jedne zajednice. Soline su za njega posebno zanimljive i zato što se mogu usporediti s potopljenim neolitičkim lokalitetima u Izraelu, gdje se more kretalo drukčije nego na istočnoj obali Jadrana. Upravo takve usporedbe Mediteran čine velikim laboratorijem ljudske povijesti.
Runjajić vidi mnogo prostora za suradnju između Hrvatske i Izraela. Obje zemlje snažno su vezane uz more, obje imaju obalu koja čuva goleme slojeve prošlosti, a neke geološke i arheološke situacije mogu se uspoređivati. U Izraelu, ističe, postoji snažna povezanost arheologije s fizičarima, kemičarima i drugim prirodnim znanostima, što otvara dodatne mogućnosti interpretacije.
„Arheologija je jedan od najljepših poslova. Omogućuje čovjeku da se bavi vlastitom prošlošću, ali i da iz nje nešto nauči. U vremenu u kojem sve više stvari prelazi pred ekrane i umjetnu inteligenciju, terenski rad, rad rukama i neposredan kontakt s ljudima i prostorom mogu imati još veću vrijednost”, smatra Runjajić.
Njegov arheološki san? Pronaći staru olupinu, možda staru tri ili četiri tisuće godina. Za njega su olupine posebne jer čuvaju jedan trenutak prošlosti gotovo zamrznut u vremenu i pokazuju da su ljudi oduvijek putovali, razmjenjivali predmete, znanja i ideje.
Hrvatska kao raj za podvodnu baštinu
U istraživačkom timu je i Sheena Rodriguez, doktorandica na Sveučilištu u Zagrebu, koja se bavi podvodnom arheologijom, osobito upravljanjem podvodnom kulturnom baštinom. U Hrvatsku je prvi put došla 2017. ili 2018. godine kao turistkinja. Kaže da se tada zaljubila u zemlju jer ju je kulturom i mentalitetom podsjetila na Venezuelu.
Danas u Hrvatskoj ne boravi samo kao posjetiteljica, nego kao stručnjakinja koja pokušava povezati arheologiju, ronjenje i lokalne zajednice. Budući da je i instruktorica ronjenja, posebno je zanima suradnja arheologa i ronilačke industrije.
„Moj cilj je povezati arheologe i ronioce, arheologiju i ronilačku industriju, na način koji može biti koristan svima — znanstvenicima, lokalnim zajednicama i roniocima”, ističe Rodriguez.
Sheena se nada da bi Hrvatska u budućnosti mogla razviti pomorsku baštinsku rutu koja bi povezivala lokalitete duž obale. Takva ruta mogla bi pomoći lokalnim zajednicama, ali i otvoriti drukčiji, odgovorniji oblik turizma: turizam koji ne troši baštinu, nego je razumije, poštuje i prezentira.
Hrvatsku vidi kao idealno mjesto za takav projekt. Obala je duga, povijest je slojevita, lokaliteta ima i na kopnu i pod morem, a more je ovdje tisućama godina bilo prometnica, granica, veza i izvor života.
Rad na lokalitetu starom oko 7000 godina za nju je, kaže, veliko iskustvo i privilegij. Nikada prije nije radila na nalazištu takve starosti. Posebno cijeni priliku da kao netko tko nije iz Hrvatske bude dio tima koji istražuje tako važan lokalitet.
„U Hrvatskoj možete prelaziti s lokaliteta na lokalitet i pritom ulaziti u različita povijesna razdoblja. Za arheologa je to posebno uzbudljivo”, govori Sheena.
Njezina poruka kolegama iz svijeta vrlo je jednostavna: dođite u Hrvatsku. Ovdje se, smatra, može istraživati gotovo svako povijesno razdoblje, od prapovijesti do novog vijeka, na kopnu i pod morem. Hrvatsku naziva svojevrsnim arheološkim rajem, a posebno ističe osjećaj dobrodošlice koji je doživjela u lokalnoj i znanstvenoj zajednici.
Od Solina do Koludrta: drugi dio dana, druga velika priča
Nakon podmorja Solina, drugi dio dana odveo nas je u Lumbardu, na brdo Koludrt. Ondje se nalazi još jedan izniman lokalitet, ovaj put vezan uz antičku, helenističku Korčulu. Na Koludrtu se ističe monumentalna helenistička cisterna, golemi spremnik za vodu vezan uz samu stijenu, dimenzija približno 16 puta 10 metara. Riječ je o objektu kojem je na istočnoj obali Jadrana teško pronaći usporedbu.
I upravo je na tom prostoru pronađen jedan od najvažnijih dokumenata ispisanih na kamenu na tlu današnje Hrvatske — Lumbarajska psefizma.
Korčula je u antici bila poznata kao Korkyra Melaina, Crna Korkira. Ne zato što je zaista bila crna, nego zato što su guste šume starim pomorcima s mora davale dojam tamnog, gotovo crnog otoka. Ležala je uz važne plovne putove, uz Pelješki kanal, na mjestu gdje su se susretali more, zemlja, šuma, trgovina, lokalni Iliri i pridošli Grci.
A kada se govori o Lumbardi, teško je zaobići i Grk, bijelu sortu loze koja danas gotovo simbolizira mjesto. Ime zvuči kao savršen dokaz grčkog podrijetla, ali povijest i jezik tu malo kvare romantičnu priču. Naziv se, naime, povezuje s gorkastim okusom, odnosno s riječi „gark” — gorak. U Lumbardi, čini se, čak i vino ima smisla za ironiju.
Isto tako, u literaturi se često koristi naziv Lumbardska psefizma. To je standardni naziv. Ali među ljudima kojima taj kamen pripada i po prostoru i po osjećaju, prirodnije je reći — Lumbarajska psefizma. Arheologija jest ozbiljna znanost, ali domaća rič ipak ima svoje pravo.
Kamen koji je progovorio grčki
Prve ulomke psefizme pronašao je 1877. godine Božo Kršinić, Lumbarđanin. U tom trenutku vjerojatno nije mogao znati da u rukama drži dokument star oko 2300 godina. Nije to bio samo stari kamen, nego pravni i politički tekst koji govori o osnivanju grčke naseobine, dogovoru kolonista s lokalnim stanovništvom i raspodjeli zemlje.
Lumbarajska psefizma napisana je grčkim jezikom, dorskim dijalektom. U njoj se spominju Isejci, Grci s otoka Isse, današnjeg Visa, te lokalni ilirski predstavnici Pil i njegov sin Daz. Već ta činjenica mijenja način na koji zamišljamo kolonizaciju. Ovo nije jednostavna priča o tome da je netko došao, zabio zastavu i proglasio prostor svojim. Tekst upućuje na dogovor, pregovore i pravila.
A pravila su bila vrlo konkretna. Govorila su o tome tko dobiva zemljište, koliko ga dobiva, što pripada prvim naseljenicima, što onima koji će doći poslije i što se događa ako netko pokuša prekršiti dogovor. U donjem dijelu natpisa nalazio se popis kolonista raspoređenih u tri dorska plemena: Dimane, Hile i Pamfile.
Zato Lumbarajska psefizma nije samo epigrafski spomenik. Ona je svojevrsni rodni list grčke naseobine u Lumbardi, dokument koji spaja urbanizam, diplomaciju, zemljišni poredak, politiku i svakodnevni život. U njoj se vidi da se ovdje prije više od dva tisućljeća nije samo živjelo i trgovalo, nego i planiralo.
Posebno uzbudljivo poglavlje dogodilo se 2018. godine, kada je pronađen novi važan ulomak — gornji desni dio stele, upravo onaj koji dopunjuje prve retke teksta. Za višegodišnjeg istraživača Hrvoja Potrebicu i ostale arheologe to je bio trenutak velike znanstvene radosti. Novi fragment nije samo popunio prazninu u kamenu, nego je dopunio i razumijevanje teksta. Pokazao je da se u natpisu spominju osnivači, arhegeti, ali i nacrt, odnosno neka vrsta antičkog plana raspodjele zemlje.
Drugim riječima, Lumbarda je prije 2300 godina imala dokument koji govori o prostoru, pravilima i zajednici. Kamen je zapisao ono što su ljudi dogovorili, a more, stijena i vrijeme učinili su ostalo.
Korčula kao otvorena knjiga Mediterana
Kada se istoga dana posjete Soline i Koludrt, dobije se neobičan osjećaj vremenske vrtoglavice. Ujutro stojite uz more iznad naselja starog 7000 godina, gledate prema plitkom podmorju u kojem se naziru tragovi neolitičke ceste i umjetnog otoka. Poslijepodne ste na brdu iznad Lumbarde, uz helenističku cisternu i priču o grčkom dokumentu starom 2300 godina.
Između ta dva lokaliteta nalazi se gotovo pet tisućljeća povijesti. Ali povezuje ih ista velika tema: more.
More je kod Solina bilo prostor života, gradnje, plovidbe i možda trgovine. More je u Lumbardi bilo put kojim su došli Isejci, put kojim su se prenosile ideje, vino, keramika, ljudi i jezici. More je bilo ono što je Korčulu činilo otokom, ali i ono što ju je povezivalo sa svijetom.
Zato Korčulu danas ne treba promatrati samo kao lijepu turističku destinaciju. Ona je otvorena knjiga Mediterana. Na njezinim se stranicama čitaju prapovijesne zajednice, pomorski putovi, ilirski dogovori, grčki natpisi, kamenolomi, špilje, gradine, cisterne i potopljeni krajolici. Istraživanja na Solinama pokazuju koliko još ne znamo o najstarijim zajednicama na Jadranu, dok Lumbarajska psefizma podsjeća koliko jedan komad kamena može promijeniti naše razumijevanje povijesti.
Na kraju ostaje slika koja se teško zaboravlja: arheolozi pod morem, nagnuti nad kamenim strukturama koje su ljudske ruke slagale prije sedam tisuća godina; i visoko iznad Lumbarde, stijena, cisterna i fragmenti natpisa koji su preživjeli vlastite tvorce.
Naselja nestaju. Kuće nestaju. Bedemi se urušavaju. Ljudi s popisa postaju prah povijesti. Ali tragovi ostaju.
Na Korčuli, ti tragovi nisu tek nijemi ostatci prošlosti. Oni govore — iz mora, iz kamena i iz zemlje. Samo ih treba znati čuti.
