Nekidan su baš, malo veći hajdukolozi od autora ovog teksta, zapisali da Pećo, kako su ga prozvali onomad, kao lijevi bek "Zlatne generacije", spada uz Franu Matošića, Dragana Holcera, Juricu Jerkovića i Ivicu Šurjaka u red velikih Hajdukovih kapetana.
Vedran je kapetanski predvodio "bijele" u najvećim europskim okršajima s Valencijom, Spartom, Stuttgartom i Tottenhamom, kad se stvarno bilo blizu osvajanju europskog Kupa UEFA.
Došao je i do reprezentacije bivše države, a Blaž Slišković izjavio je ovog ljeta:
"Vedran Rožić je najpametniji obrambeni igrač s kojim sam ikad igrao."
Osvojio je s "bijelima" tri prvenstva i pet kupova te je igrač s najviše službenih nastupa za Hajduk u klupskoj povijesti.
I baš ga je bilo lijepo sresti proljetos, na obilježavanju one epske utakmice s "Hamburgerom", kao i na tridesetoj obljetnici četvrtfinala Lige prvaka s Ajaxom.
U ljeto 1984., s već navršenih trideset godina, otišao je u daleku Australiju, u "Croatiju" iz Sydneya, klub hrvatskih iseljenika na tom dalekom kontinentu.
Šok je to bio za tadašnji sustav – digla se na noge UDBA, Komitet, jugoslavenska štampa pisala je kako je kapetan Hajduka otišao u klub u kojem glavnu riječ vodi hrvatska ekstremna emigracija. Rožić je nizao uspjehe u crveno-bijelo-plavom dresu australske "Croatije", a mi mladi smo po Splitu pričali o tome tih osamdesetih, u doba buđenja nacionalnog zanosa pred stvaranje Hrvatske.
Vratio se u domovinu 1990., nakon demokratskih promjena, i kao direktor vodio Hajduk u doba Lige prvaka – jednom od najvećih uspjeha kluba.
Pamtimo te, kapetane, i neka ti je sretno!
