„Nedjeljni ručak se jede za večeru, a s njim cijela obitelj šutke jede i zajednički strah da Lana ipak nikad neće biti obična, normalna djevojčica.“ Rečenica koja je toliko slojevita, moćna i potresna da biste jamačno dvaput promislili prije nego što biste je smjestili – u slikovnicu. „Lanina škola“ koju je napisala mlada profesorica hrvatskog jezika i književnosti, komparatistica i knjižničarka Mirna Brođanac, uz živopisne ilustracije Ivane Guljašević Kuman, opisuje prvi dan školovanja djevojčice s invaliditetom.
Iako je kod kuće okružena brigom roditelja i starije sestre Nine, a i vrlo „istrenirana“ da iz svoga života u crvenim invalidskim kolicima izvuče najbolje, Lana je zabrinuta zbog polaska u školu. Kao i mnoga djeca koja imaju problema sa samopouzdanjem, boji se reakcije drugih učenika, a i mogućeg neznanja gradiva (slova i brojeva), zbog čega je roditelji unaprijed pripremaju za nastavu. Kao i u mnogim drugim slučajevima, središnjim se likom u pozitivnoj inkluziji hrabre djevojčice u razred pokazala učiteljica. Njezin topli pristup, istovremeno diskretan, ali i vrlo jasan, pun razumijevanja i želje za pomoći, preslikao se na razred.
Lana, kao i svako dijete, ne želi „u specijalni razred. Ne želi bit' specijalka! Želi biti obična djevojčica!“ Problem je u percepciji „specijalnog“ i „običnog“. Izolirajući te pridjeve iz konteksta odgojno-obrazovnog sustava, rijetko bi tko izabrao biti običan. Lana nije obična. Djeca s invaliditetom nisu obična. Pretvarati se da jesu otprilike je jednako kao ignorirati slona u staklani. Ali baš zbog te neobičnosti, koja često dolazi u paketu s nadljudskom snagom, inatom i voljom, djeca s poteškoćama neopjevani su heroji našega vremena, onkraj običnosti. Iako spisateljica i sama, u svojoj skromnosti i želji za nježnim uklapanjem lika u postojeći sustav, Lanu opisuje riječima „obična, znatiželjna, vesela, zaljubljiva“. A zapravo je riječ o onom najvažnijem što se čini najbanalnijim – djeca s invaliditetom žele igrati po istim pravilima igre, s istim ishodom – žele imati mogućnosti. I kad znaju da ne mogu crtati, plivati ili trčati, ne žele i ne smiju pristati na svijet u kojem ne mogu disati, prijateljevati, pitati, voljeti.
Mirna Brođanac, uz mentorstvo nagrađivane spisateljice Olje Savičević Ivančević, hrvatska je predstavnica na međunarodnom projektu pod pokroviteljstvom EU „Every Story Matters“. Cilj je projekta kroz priče za djecu i mlade progovarati o toleranciji i nužnosti izgradnje pravednijeg društva. Brođanac pritom odnosi višestruku pobjedu. Oni kojima je njezino ime nepoznato s početka će je teksta vjerojatno percipirati „samo“ kao intelektualku s tri završene humanističke studijske grupe, danas studenticu doktorskog studija Informacijskih i komunikacijskih znanosti na FFZG-u. Ona je kompetentna osoba „iz sustava“, profesorica, nadarena spisateljica. Ona je ujedno i jedna odrasla Lana. Kao i njezina junakinja, konkretno pomiče samo jednu ruku – dovoljno da na ovoj slikovnici dobijete najljepši potpis koji možete zamisliti. Jer ga pretežito ispisuje srcem. I uz Mirnu Brođanac mnogi bi mogli povezati crvenu. Plamenu kosu, ne ručke na invalidskim kolicima. Jer ona je toliko više od svojih kolica, krutih ruku i bojazni o zastajkivanju u govoru. Hannibal Barcas ili Aleksandar Veliki, ili bilo tko tko ne zna za poraz, za one koji malo dublje zarone u njezinu biografiju. Nepobjediva žena.
Slikovnica „Lanina škola“ nije štivo za one koji bi se igrali inkluzije. To je jednostavno i pitko pisana priča, ali svejedno priča o svakodnevnoj borbi i poteškoćama onih kojima nije dano živjeti obično. O njihovim bojaznima, frustracijama i željama. O okolini koja je često ključan faktor njihove borbe. Okolini koja svojim nerazumijevanjem i žmirenjem često i invalidskim kolicima podmetne nogu. Mirna Brođanac po prirodi svoga profesorskog i umjetničkog poziva ne može pristati na takav svijet, a njezina je slikovnica sjajan način borbe za one kojima taj svijet ostavljamo – djecu.
