Na današnji dan 1991. godine Hajduk je pobijedio Crvenu Zvezdu i osvojio je Kup
Hajduk je te sezone 1990./91. imao mlade i dobre igrače, ali i sezonu krize. U prvenstvu jednostavno nije išlo, a nije da nismo mogli.
U obrani Slaven Bilić, na boku Jarni, u vezi Štimac, fantazista Gogi Vučević, u napadu Alen Bokšić, Joško Jeličić, a stigao je i Kozniku. Doduše, još uvijek golobradi mladići iz Hajdukove omladinske škole, koji će samo par godina kasnije ispisati najljepše stranice hrvatskog nogometa i postati ozbiljne europske nogometne veličine.
Sezona je jako loše otvorena – prvu pobjedu "bijeli" su ostvarili tek u sedmom kolu na gostovanju u Banjoj Luci.
Dodatno je otežalo to što smo zbog priprema Poljuda za Europsko prvenstvo u atletici (A90) na početku prvenstva mijenjali domaćinstva s gostovanjima, pa su time Peruzovićevi momci dodatno gubili kontinuitet. U derbiju s Partizanom izgubili smo u Splitu 0:2. Utakmica je prekinuta u 42. minuti, navijači su ušli na teren i zapalili jugoslavensku zastavu. Hrvatski Split, predvođen Torcidom, tada je jasno pokazao što misli o bivšoj državi i, u osvit Domovinskog rata, izrazio želju za slobodnom i neovisnom Hrvatskom.
Bijeli su do kraja jesenskog dijela prvenstva zbog kazne morali igrati u Varaždinu i Dubrovniku. Smijenjen je trener Luka Peruzović, a na njegovo mjesto došao je Josip Skoblar, nekadašnja zlatna kopačka Europe kao golgeter velikog Olympiquea Marseillea, koji će kasnije postati Hajdukov specijalist za kupove.
A uz Skoblara, Ante Ivković Zonzi, uvijek na Joškovo traženje hajdukov team-manager, kao spona sa hajdukovom 1971. i onom dugo čekanom i već opjevanom titulom.
Bijeli su te sezone odrađivali posljednju godinu kazne neigranja službenih europskih utakmica, izrečene zbog bacanja suzavca na sjevernoj tribini Poljuda u utakmici protiv upravo tog Olympiquea. Kazna je bila koncipirana tako da Hajduk mora dva puta izboriti plasman u neko od europskih natjecanja (Kup prvaka, Kup UEFA ili Kup pobjednika kupova), i tek se onda računala kao odrađena.
Vrlo rigorozno.
Unatoč svemu, Bijeli su uspjeli – u polufinalu kupa izbacili su banjalučki Borac i plasirali se u finale, gdje ih je čekao najveći rival – Crvena zvezda. Zvezda je već osigurala prvo mjesto u prvenstvu, pa je bilo jasno da će Hajduk, neovisno o rezultatu finala, igrati u Kupu pobjednika kupova.
Eeeee, ali onda se dogodila utakmica – jedna od najvećih, a možda i najveća u bogatoj povijesti Hajduka.
Finale Kupa između Hajduka i Crvene zvezde igrano je na današnji dan, 8. svibnja, u složenim političkim i društvenim okolnostima. Utakmice ova dva kluba često su bile označene kao visoko rizične i nosile snažan nacionalni i politički naboj. Još od titule prvaka 1950., osvojene bez ijednog poraza, i legendarne pobjede nad Zvezdom 2:1 na Starom placu, kada su splitski studenti osnovali Torcidu – najstariju navijačku skupinu u Europi.
Ali vratimo se tom finalu, igranom na današnji dan prije 34 godine, opisanom i u dokumentarnom filmu "Hajdukov ratni trofej". Nekoliko dana prije utakmice, u obrani Domovine u Borovu Selu poginulo je dvanaest hrvatskih redarstvenika. Hrvatska je bila ujedinjena u boli, paleći svijeće za svoje heroje. Dva dana prije finala, u Splitu su održane velike demonstracije pred zgradom Banovine, tadašnjom Komandom VPO.
Igrači Hajduka, vodstvo puta i nekoliko novinara okupili su se u bijelom salonu poljudskog stadiona, čekajući odluku – ići ili ne ići u Beograd. Hajduk su tada vodili tzv. "proljećari" – dr. Ivo Petrinović, predsjednik Skupštine, i dr. Stjepan Jukić Peladić, predsjednik Izvršnog odbora. Uprava se konzultirala s tadašnjim hrvatskim političkim vrhom, i poruka je bila jasna: "Idite u Beograd i pobijedite."
To je sekvenca iz povijesti hajdukologije koju je opisala Splićanka Nikolina Jukić Peladić, kći dr. Jukića, u očevoj memoarskoj knjizi Probuđene uspomene. Danas živi u Anconi, a prijateljica je iz splitskih osamdesetih.
Češki internacionalac Jiri Jeslinek u bijelom dresu teško se prepao i odbio putovati u Beograd.
Trener Skoblar, vođen instinktom velikog stratega, odlučio je iznenaditi – u finalu je zaigrao Dragi Setinov, pouzdani stoper koji dotad nije imao puno nastupa te sezone.
Pokazalo se kao pun pogodak – Makedonac je odigrao sjajnu utakmicu i potpuno zaustavio "Zvezdine zvezde", Binića i Pančeva. Utakmica nije bila osobito posjećena – Zvezda se spremala za finale Kupa prvaka u Bariju, a političke okolnosti učinile su svoje. Iz Splita su na utakmicu krenula doslovno dva Torcidaša – Sergej Vujnović "Serga" i Slavko Vladušić "Doktor".
"Išli smo iz Splita busom do Ploča, pa vlakom preko Bosne i Vinkovaca do Beograda. Tamo nas je dočekao Hajdukovac Papić koji je živio gore i uvijek primao Splićane. Početkom utakmice razvili smo hrvatsku zastavu. Publika nas je prvo gledala u čudu, pa nas napala, a milicija nas izmlatila i izbacila sa stadiona. Nakon gola Bokšića, vodstvo Hajduka nas je povelo nazad u Split vojnim transporterom kojim je i momčad putovala na gostovanje."
Ta hrvatska trobojnica danas je uokvirena i čuva se u poljudskim salonima. Nisu bili sami – u Beogradu su im se pridružili Miro i Alen iz Sarajeva, Alen – iako "Željovac" – volio je Hajduk i divio se Torcidi. Zajedno su se s igračima vratili avionom do Splita, a momčad im je prikupila novac za povratak do Sarajeva – gesta bijelih, kao uvijek.
Hajduk je na teren izašao s crnim florom na rukavu – znak tuge zbog pogibije dvanaest hrvatskih redarstvenika.
Dodatnu tugu nosio je i smrtni slučaj – beku Miliji Hadžiabdiću u prometnoj nesreći poginula je desetomjesečna kćerkica, ali je, na traženje trenera, pronašao snagu i odigrao sjajno. Kapetanu Darku Dražiću umro je otac, pa je morao na sprovod u Novi Travnik – kapetansku traku preuzeo je Igor Štimac. Trebao nam je tada i njegov karakter, liderstvo i malo pozitivnog "mangupstva" tog karizmatičnog hajdukovca.
"Jedna je to od najvećih utakmica u povijesti našeg kluba. Taj dan na teren su izašli pravi ‘hajduci’, spremni na sve protiv favorizirane Crvene zvezde, budućeg europskog prvaka. Predvođeni Skoblarom, potpuno smo ih deklasirali. Šteta što nismo zabili još 3–4 gola. Stoički smo podnijeli uvrede i poniženja, a kući se vratili s veličanstvenom pobjedom. Posljednji trofej iz bivše države donesen je na Poljud, gdje će ostati zauvijek", rekao je Igor Štimac.
Negdje pred kraj prvog poluvremena, Alen Bokšić je u svom stilu skinuo trojicu Zvezdaša s leđa i zabio za veliki trijumf Bijelih usred Beograda. "Bokšić kao Vukas", pisalo se kasnije.
Kako je utakmica odmicala – a ima je i na YouTubeu – Bijeli su bili sve opasniji, a Zvezda sve nervoznija.
Taj "ratni trofej" Bijelih jedan je od najvećih mitova hajdučke kulture sjećanja, zbog kojeg često gledamo snimku i sjećamo se Petra Lovrića i Ante Dorića uz klupu – gospodski, u mantilima.
I sam trofej ima svoju priču – prijelazni srebrni pehar ostao je u Splitu i danas krasi Hajdukovu trofejnu salu.
Godinama ga je u dubinama Poljuda skrivao legendarni Juko Strinić, više od ekonoma, da ga Beograd ne bi tražio natrag. Naš dragi pokojni Juko i njegov sin Vele – pravi vojnici kluba. Tako su hajdukovci ispisali jednu od najljepših priča o pobjedi, ponosu i hrvatstvu. Zbog toga i jesmo – više od kluba.
