Malo je predstava čija recenzija počinje od kraja. Od pljeska koji je trajao cijelu vječnost, a opet nedovoljno da oslika ironiju i tragiku života koju su glumci splitskog HNK-a posredovali u tom neplaniranom zadnjem činu. U povijesti je književnosti šest lica tražilo autora, a na jučerašnjoj je primjeri splitskog kazališta izgledalo kao da dvanaest glumaca traži redatelja, suznih očiju gledajući u praznu stolicu i stol s neočekivano nastalim uspomenama. „Kukci“ braće Čapek dirljivo su zaokružili priču koja je počela pršteći od života, zaključujući je scenom neočekivane smrti. Baš onako kako je odlazak Saše Anočića zatekao njegove kolege.
Gledao bih u nebo, ali ja sam čovjek – ja moram gledati ljude
U diskretno vizualiziranoj šumi i igri svjetla i sjene sve vrvi od života. Dokoni, puteni leptiri u lepršavim šljokastim opravama trate vrijeme na besmislene razgovore i udvaranja. Bračni par balegara provodi svoj mučan radnički život podređujući sve kugli izmeta, „svojoj radosti jedinoj“. Militantno nastrojena skupina mrava-poslušnika svojim težnjama za teritorijalnim širenjem pokreće rat. Naizgled dosadna svakodnevica kukaca, ali uz suptilno pripovijedanje skitnice (Mijo Jurišić) priča poprima alegorijske boje. Antropomorfizirani kukci zuje u blještavim kostimima, voze se na kotačima novoga vremena, otpad štuju kao zlato, oduzimaju tuđe živote da bi uzdigli svoj, srljaju u rat da bi obranili „od vlati do vlati trave“, beznačajnu zemlju, „kao majmuni“. Pripovjedačeva ljudska intervencija ne daje previše prostora drugim interpretacijama – poslijeratni svijet propituje ono što je ostalo – želju za životom, paničnu borbu za posjedovanjem, glad i strast koje su jače od suosjećanja i ljubavi.
Antologijski citati ubadaju u srž, služeći kao aforizmi koje ta nesretna niža bića usijecaju u ljude:
Strpljivo grade svoju sreću, makar i od balege.
Svi smo u stjecanju svoje vlasti.
Udobnost egoist stječe samo sam.
Svako živo biće uzdiže sebe uništenjem drugih.
Pripovjedač pokušava djelovati kao glas razuma i deus ex machina, ali njegove miroljubive ideje ne padaju na plodno tlo. Leptirice zlostavljaju jedinog pjesnika-patnika među njima, balegari su tragična metafora kapitalizma, a priglupi poslušnici mravi kotač totalitarizma. Ova drama, a u nekim segmentima čak i izvedba (kostimografija, songovi, neshvaćeni intelektualac Berenger – kojeg je također tumačio Mijo Jurišić) jako nalikuje Ionescovu „Nosorogu“. On je ljude sveo na konformističke životinje (metaforu fašizma) koje će u maniri poludjelog Melkiora Tresića iz „Kiklopa“ – odgmizati u zoopolis po svojoj mjeri. Ionescovi su se likovi predali nosorogu, Marinkovićevi kiklopu, a kukci braće Čapek – vlastitoj destrukciji.
Kad se tako pesimistična vizija svijeta poklopi s britkim humorom (pohvale za prijevod Marka Foteza i dramaturgiju Jasena Boke) i izvrsnom aktualizacijom na razini leksika, interteksta, scenskog pokreta, pa čak i sitnica poput dezinfekcije ruku u cvrčkovu stanu, nastane remekdjelo. Pojava proždrljivih parazita (prije svega sjajnog Pere Eranovića) u grotesknim kostimima izazvala je smijeh do suza, no kanibalski poriv za preživljavanjem i hladni dodir smrti koji cijelo vrijeme pleše nad likovima baca potpuno drugačije svjetlo na prvotno satirični komad. Priča o življenju postaje priča o preživljavanju.
Sjajan autorski tim
Izvrsnu glumačku postavu ove predstave čine: Nikša Arčanin, Vicko Bilandžić, Maro Drobnić, Pere Eranović, Mijo Jurišić, Zorana Kačić Čatipović, Andrea Mladinić, Marjan Nejašmić Banić, Stipe Radoja, Katarina Romac, Ana Marija Veselčić i Monika Vuco Carev. Ništa u njihovu nastupu nije slučajno, vodilo se računa što im je „forte“: Mijo Jurišić opet je svojevrsni promatrač i glas razuma, Marjan Nejašmić Banić glavni motivator i „vođa čopora“ (kao i u „Orestiji“), Stipe Radoja i Pere Eranović igraju glavne izvore komike, Nikša Arčanin grotesknu pojavu koja titra između humora i strave, Maro Drobnić i Vicko Bilandžić neshvaćene dobričine, Zorana Kačić Čatipović i Andrea Mladinić fatalne zavodnice, Katarina Romac i Monika Vuco tragične figure mater familias, Ana Marija Veselčić djetinju iskru nade i čovječnosti. Uz sjajnu kostimografiju Barbare Bourek – blještavilo, sjaj i boje leptira do bezličnih odora radničke klase mrava – posebno se ističe izvrsna glazba (Matija Antolić), songovi kakvih se ne bi postidio najbolji epski teatar i uvjerljive solo-točke, a šećer je na kraju uigran scenski pokret, okrunjen dramatičnom, gotovo baletnom izvedbom „kukuljice“ Veselčić. Scenografija (Vesna Režić) počinje jednostavnim prikazom šumskog tla, završava ironičnim znakom „peace“ u kartonskom mravljem vojnom bunkeru, a igra svjetla i zvuka (Srđan Barbarić i Marko Mandić) na svjetskoj je razini. Pohvala i za sve ostale članove autorskog tima te asistente koje je ova iznimno složena predstava zahtijevala.
„Kukci… Zaustavljena priča“ neće biti zaustavljeni jer su već sto godina svjedok vremena – golog egzistencijalizma, konzumerizma i imperijalizma. Ujedno su i personifikacija preživljavanja u kojemu se mnogi ljudi spuste prenisko da se mogu nazvati čovječnima. Gledatelj se može donekle obraniti humorom i ironijom, no naznačena prisutnost smrti govori ono neizbježno – prolazni smo.
Kad to već znamo, trebalo bi ostaviti trag na ovom svijetu. Ali ne besmisao, balegu i rat. Nego empatiju, umjetnost i slavljenje života. Kao što je to Saša Anočić, s cijelim sjajnim autorskim timom, maestralno napravio. Samo s neke druge pozornice.
