Prošao je i drugi dan nakon katastrofalnog požara u okolici Splita. Za napisati rezime ove katastrofe trebalo je proći vremena da se slegnu emocije od svega viđenog i doživljenog te potruditi se izbaciti patetiku i ostati koliko-toliko profesionalan. Također je trebalo pričekati da se jave svi oni koji su izabrani na pozicije da u kriznoj situaciji reagiraju na vrijeme, a prema kojima ostaje pitanje „Di si bia kad je gorilo?“. Fotoreporter Miroslav Lelas i moja malenkost bili smo na skoro svim lokacijama u trenutku kad je gorjelo, jedina lokacija do koje se nismo uspjeli probiti bile su Kučine za vrijeme požara. Da se razumijemo, naš primarni posao je bio izvještavati iz srca požara, ali ni na jednom mjestu nismo stali a da nismo pomogli onoliko koliko smo mogli u datom trenutku. Najgoru situaciju smo doživjeli na dva mjesta, praktički nesvjesni opasnosti situacije u kojoj smo se zatekli. Prva je bila na Dračevcu nedaleko od benzinske postaje, dok je druga bila u Krešimirovoj ulici u Strožancu u šumi iznad kuća. O svemu tome pišemo dalje u tekstu.
Prije daljnjeg teksta važno je napomenuti da se na ovoj katastrofi pokazalo zajedništvo koje sad već dva dana svi spominjemo. Neizmjerna zahvala ide herojima koji svoje živote stavljaju na kocku u svakom požaru, a velika zahvala ide i svim ljudima koji su se samostalno organizirali i otišli pomoć unesrećenim na požarišta. Neke su od njih prethodno spomenuti iz pitanja „Di si bia kad je gorilo?“ nekad nazivali huliganima i orjunašima, a oni su opet pokazali da su na usluzi svima kad je potrebno. Zato još jednom velika zahvala ide i Torcidi.
Dakle, požar je izbio u ponedjeljak oko 1 sat ujutro u Donjem Sitnom i Tugarama te zahvatio nekoliko kuća, a proširio se prema Kučinama, Žrnovnici i Srinjinama te sve uzduž Mosora. U jednom trenutku prelazio je i prema Jesenicama, na drugoj strani Peruna, što je spriječeno uz brzu intervenciju DVD Dalmacija iz Dugog Rata. Međutim, vatrena stihija uz svu silu vatrogasaca, pojačana vjetrom je buktjela i širila se prema Splitu, pa je stigla sve do Kile i Mejaša preko Karepovca, a zahvatila je i Dračevac i rubne dijelove Solina. Tijekom noći vatra se razbuktala prema Strožancu i Podstrani gdje smo doživjeli neke od najdramatičnijih trenutaka. Ovo bi ukratko tijek kojim je opožareno preko 4 500 hektara površine, a požar je pod kontrolu stavljen u jutarnjim satima u utorak.
Miroslav Lelas je već u 5:30 ujutro bio u Donjem Sitnom gdje je doživio scenu kao iz horora. Vozeći se od Žrnovnice prema Donjem Sitnom zatekao ga je gusti dim kroz koji je vidljivost bila nikakva. Apokaliptična scena dočekala ga je već na samom ulazu u Donje Sitno s izgorjelim rasvjetnim stupom naklonjenim na tabelu Donje Sitno i to u trenu kad su se ukazali prvi znaci manje vidljivosti. Šteta koju je požar učinio na ovom mjestu je neizmjerna, a u jednom trenu se čak i činilo kako će se stanje primiriti, a onda se vatra počela širiti dalje kako smo već i spomenuli. Cijeli izvještaj s ovih područja radio je naš glavni urednik koji je i sam stanovnik jednog od najugroženijih dijelova grada u ovom požaru.
Prebacit ćemo se na vrijeme od 19 sati do 4 sata ujutro kada smo prolazili kroz požarišta od Dračevca, Karepovca, Kile, Mejaša i naposljetku Strožanca. Tijekom prolaska kroz sva požarišta konstantno smo dobivali poluinformacije koje nisu bile od velike koristi za građane te je svaku od njih trebalo provjeriti na licu mjesta. Opremljeni maskama za lice, obučeni u duge rukave krenuli smo prema Kučinama i Mravincima gdje je u tom trenutku buktio najveći požar. U nemogućnosti da prođemo kroz blokadu primijetili smo da gori na Dračevcu oko benzinske postaje na brzoj cesti Solin-Klis. Došli smo na to požarište na kojem je gorila makija i nisko raslinje, još uvijek nesvjesni ozbiljnosti situacije. Na požarištu smo zatekli nekoliko vatrogasaca iz Rijeke i Sinja, koji su uz pomoć stanovnika ugasili ovaj požar koji je mogao prouzročiti velike posljedice za ovaj dio grada da je zahvatio samu benzinsku postaju. Neki su izvještavali da ju je i zahvatio, ali mi na licu mjesta nismo to vidjeli, već ugašen požar pravovremenom intervencijom vatrogasaca uz pomoć lokalnog stanovništva. Oko tog požarišta zatekli smo i jedno skladište koje vatra nije zahvatila u potpunosti, ali su izgorjeli svi pomoćni objekti okolo njega. Apokaliptičan prizor bila je nagorjela trafostanica koja je puštala povremene sitne eksplozije i povremeno pomicala komad late. Možda bezopasno, ali dovoljno da vas na trenutke preplaši. Tu smo zatekli vatrogasce iz Sinja, a oni su nam rekli da su prije ovog požara sanirali jedan u okolici Sinja s kojeg su se potrudili čim prije doći u Split pomoći u gašenju. Na Dračevcu je vatra zahvatila maslinike, poljoprivredne površine, izgorio je automobil, a vatra je zahvatila i neke kuće, bez većih posljedica.
S Dračevca smo se uputili preko Karepovca do Kile i Mejaša. Vozeći se lokalnim putem oko nas je tinjala vatra, a dolaskom na Karepovac osjetio se nesnosan smrad. Na Karepovcu smo izašli iz automobila snimiti situaciju i pravovremeno izvijestiti o stvarnom stanju na terenu. Po izlasku iz automobila val smrada stvorio je mučninu obojici. Intenzivan smrad sa smetlišta pojačan dimom od požara okružio nas je. Oko nas bilo je nekoliko zabrinutih stanovnika ovog predjela grada, koji su sa žaljenjem promatrali situaciju koja se zbiva oko njih. Tu smo zatekli nekoliko vatrogasaca koji su u suradnji s radnicima Čistoće i Parkova i nasada sanirali opožareni dio odlagališta i dio oko samog odlagališta.
S Karepovca krećemo prema Kili i Mejašima gdje u tom trenutku građani i Torcida vode bitku za spas svake kuće, a putem do onamo prati nas vatra sa svih strana ceste. Već ste svi čuli i pročitali kako su građani i Torcida uz pomoć nekoliko vatrogasaca sanirali i spasili ovaj dio grada. Naše prvo stajanje bilo je s donje strane gdje su nas dočekali izgorjeli stupovi dalekovoda. Odatle idemo tamo gdje se pružaju nadljudski napori u gašenju i sprječavanju da vatra prodre u sam grad.
Dolaskom na Kilu i Mejaše vidimo vladavinu zajedništva u samoorganizaciji naroda koji je u tom trenutku gasio taj predio grada. Teško je reći broj ljudi koji se angažirao u tom trenutku u gašenju ovog požara, ali činjenica je da su odradili lavovski posao. Uspjeli su spriječiti da vatra zahvati kuće i zgrade, a u jednom trenu su golim rukama podignuli auto i maknuli ga iz maslinika da ne izgori. Također je važno napomenuti kako na nekim djelovima nije radila hidrantska mreža pa su se snalazili na razne načine. Nakon što je taj dio obranjen, ondje srećem brata koji me pita gdje još možemo pomoći. S nekoliko njegovih prijatelja zaputili smo se prema Žrnovnici, s obzirom na to da nam je urednik prethodno javio da se neće moći javljati nekoliko sati, bez određenog objašnjenja.
Vozimo se od Mejaša i na putu nakon nadvožnjaka na Sirobuji zatiče nas paklen prizor. Vatrena stihija poput vala spušta se niz Perun prema Strožancu i Podstrani. Tu već prestajemo razmišljati o izvještavanju, dodajemo gas i dolazimo čim prije do tamo. Zaustavili smo se podno Krešimirove ulice, gdje u tom trenutku prijetila najveća opasnost kućama. Putem smo zatekli nekoliko cisterni i službenih vozila koji su se kretali od Žrnovnice u smjeru Splita, što nam je u datom trenutku bilo čudno.
Penjemo se uzbrdo u Krešimirovu do vrha ulice i pomažemo ljudima natapati okolnu šumu. Tu smo stigli nešto iza 23 sata i zvali vatrogasne zapovjednike da pošalju postrojbe. Tek nešto iza ponoći stiglo je prvo vozilo i to samoinicijativno, bez zapovijedi se popelo na vrh ulice. Cijelu tu dramu opisao je naš fotoreporter Miro u svom komentaru, pa je suvišno i ponavljati. Možemo samo kazati da smo u jednom trenu ostali bez vode pa se ista kupila iz bazena kuće koja je bila među prvima na udaru.
[fb_pe url="https://www.facebook.com/dalmacijadanas/videos/335002716921004/" bottom="30"]
Kad je vatrena stihija stigla do kuća morali smo bježati, a u nama je bio teški osjećaj nemoći. Jedan od trenutaka koji me i sad naježi je kada mi brat viče, nekoliko metara od mene, da idemo jer ne možemo više ništa. Tu stvarno više nismo mogli ništa, ali smo zato nastavili pomagati vatrogascima koliko smo mogli. Požar na tom dijelu ugašen je relativno brzo, a potom je krenula borba za kuće iznad škole u Strožancu. Te kuće su uspjeli obraniti i okružiti vatru koja je stavljena pod kontrolu u ranim jutarnjim satima. Važno je napomenuti kako su prilazi tim kućama jako uski i vatrogasci su bili u veoma opasnoj situaciji. Da ih je u ijednom trenutku požar prebacio ostali bi zarobljeni u vatrenoj stihiji. Ono što su učinili bilo je najbolje što je situacija dozvolila, a to je bilo spašavanje svakog života i svake kuće. Zbog toga im svi još puno puta trebamo iskazati zahvalnost.
[fb_pe url="https://www.facebook.com/dalmacijadanas/videos/334998243588118/" bottom="30"]
Ima jedna i smiješna anegdota iz cijele ove situacije. To je činjenica da smo obojica bili obučeni u crno, a vozili smo se u crvenom automobilu i gdje god smo krenuli, osim za Kučine, prošli smo barikade jer su svi mislili da smo vatrogasci.
Ovaj požar je ogolio svu nesposobnost funkcioniranja sustava i ostavio mnogo pitanja. Kada kažemo na ne funkcioniranje ne mislimo na lokalni, već na onaj državni. Lokalni je učinio koliko je mogao u ovoj teškoj situaciji gdje ima zanimljiv podatak da je vatra 5.5 km dužine i 3.5 km širine prošla za svega 40 minuta. Uz taj podatak jasno vam je s čim su se vatrogasci susreli. Kad kažemo državni, dovoljno je pogledati Plan intervencija kod velikih požara otvorenog tipa na području Republike Hrvatske.
Nakon svega viđenog ostaje jedan veliki upitnik nad glavom prema svim glavešinama, šefovima, koordinatorima i kako se sve oni vole nazivati, ostaje pitanje – je l' vas bar malo sram? Je l' vas sram da na požarište izlaze vatrogasci s opremom starijom od njih samih, dok se vi vozite u skupim limuzinama? Je l' vas sram paliti avion da dođete do Splita da bi napravili jedno veliko ništa dan nakon katastrofe, a po zakonu ste dužni upravljati kriznom situacijom koja nas je pogodila u tom trenutku? Je l' vas sram što vi imate nekoliko tisuća službenih vozila, dok vatrogasci imaju svega nekoliko stotina vozila starijih od nekih od njih? Je l' vas sram da narod izlazi samoinicijativno na požarište dok služba Civilne zaštite šuti, a po stupnju požara treba reagirati? Je l' vas sram izjaviti kako je bio interesantan i atraktivan požar, dok su neki ljudi izgubili krov nad glavom? Je l' vas sram govoriti da nitko nije stradao, a ljudi su ostali bez krova nad glavom? Je l' imate imalo srama dok prebacujete loptice odgovornosti, a organizacijski ste potpuno podbacili u kriznoj situaciji?
Ako je odgovor na ova pitanja NE, onda to kažite javno pred narodom, a narod će se valjda opet znati samoorganizirati nakon toga!
