Tjedan je obilježio među ostalim i pad drona u Zagrebu. Za sada znamo da je riječ o izvidničkom dronu, a ne "misterioznoj letjelici" kao što se pisalo. Pretpostavke su da je cilj izviđanja bio negdje drugdje, no letjelica je završila u Hrvatskoj.
- Treba vidjeti što se točno dogodilo i odakle je točno lansiran taj dron. Postoji više teorija kako je on uopće došao do Zagreba. Ja bih rekao da je najvjerojatniji scenarij to da je bio lansiran negdje, pretpostavljamo iz Ukrajine, da se pokvario i izgubio vezu sa svojom matičnom stanicom i jednostavno nastavio letjeli u ravnoj crti dok nije ostao bez goriva, što je taman negdje bilo na području Grada Zagreba - rekao je u Intervjuu tjedna Hrvatskog radija komunikacijski stručnjak Marko Rakar.
Na pitanje što se moglo poduzeti da ne dođe do ovakvog slučaja, kaže:
- Mi ne znamo što je sve poduzeto da se ovo ne dogodi. Međutim za pretpostaviti je da je dron bio primijećen na vrijeme, i Hrvatska i zemlje preko kojih je taj dron prošao imaju svoje radarske sustave i trebale su primijetiti takvu letjelicu. To znači da je vojska bila sasvim sigurno informirana da se nešto događa, pitanje je samo što su oni odlučili, koja je primjerena aktivnost za zaustavljanje tog drona. Što se same Hrvatske tiče, nisam stručnjak za te stvari, ali rekao bih da je sasvim jasno da između mađarske granice, gdje je dron prešao u Hrvatsku, i Zagreba - ima svega 80, 90 kilometara zračne linije. Pri brzini od tih 700 km/h koliko taj dron brzo putuje, to je svega nekoliko minuta od mađarske granice do Jaruna. Bilo je jako malo vremena da se, ne znam, dignu naši MIG-ovi u zrak, da se presretne dron i da se eventualno donese odluka da ga se sruši. A i ako bi se donosila takva odluka, opet je pitanje - u tom trenutku je dron bio iznad naseljenih područja i može biti da je procjena bila da ga se jednostavno pusti da se vidi kuda će odletjeti, jer je potencijalna šteta od nekakvog skidanja raketom veća od onog što se u konačnici dogodilo. Na sreću nije bilo žrtava - dodao je.
"Dron je morao biti primijećen na radaru"
Po onome što znamo ovaj je dron letio na relativno velikoj visini, kaže Rakar.
- 1300 metara. I on je morao biti primijećen na radaru. S druge strane, riječ je o iznimno velikom dronu. To je jako star dron, prvi takvi dronovi su letjeli još 60-ih, ovaj konkretni je negdje iz kraja 70-ih, početka 80-ih godina. On je skoro 10 metara veličine i morao je biti vidljiv na svakom radaru. To je u biti dron veličine manjeg aviona. Mali sportski dron je otprilike iste veličine kao i ovaj dron, tako da je sasvim sigurno morao biti primijećen negdje - dodaje.
Na pitanje kako komunicirati ovakve događaje građanima, kaže:
- Moj osobni stav je da vlast treba biti transparentna oko toga što se dogodilo. Ali jednako tako mora biti brza u informiranju. Nažalost, nama je prošlo gotovo 12 sati od trenutka kada se dron srušio do nekakve prve službene i opširnije informacije oko toga što se dogodilo. Mislim da je Ministarstvo obrane na prvom mjestu, Vlada odmah nakon toga, trebala reagirati puno ranije. Kada smo se mi probudili ujutro oko 6,7 sati, trebala nas je već čekati nekakva informacija oko toga što se točno dogodilo, plus nekakva informacija što je točno Hrvatska poduzela da šteta bude najmanja moguća - "primijetili smo dron", "digli smo avione", "odlučili smo ne pucati po dronu iz ovog ili onog razloga" itd. Nažalost, takva je informacija izostala i imamo 6,7 sati koji su bili "nepokriveni" službenim izvorima, što je naravno proizvelo puno raznih teorija, lažnih vijesti, pogrešnih interpretacija i svega ostaloga što slijedi iz toga.
"J" umjesto "Y"
S obzirom na to da postoji mjesto u Ukrajini koje se zove Yarun, neki su počeli tražiti postoje li mjesta u Ukrajini koja nose imena slična njihovom kvartu. No postavilo se pitanje - ne bi li dronovi trebali biti navođeni po koordinatama?
Rakar kaže kako je teoretski moguće da je osoba koja je uprogramirala koordinate u aplikaciju zabunom stisnula "J" umjesto "Y" pa je dron dobio koordinate zagrebačkog Jaruna
- Ja bih rekao da je to nevjerojatno, ali moguće. Bilo gdje i u bilo čemu se događaju greške. Možemo zamisliti nekog Ukrajinca koji je 15, 16 dana u intenzivnom ratu za vlastiti život, da je dovoljno umoran i nekoncentriran da može napraviti takvu pogrešku, ako je to doista bio scenarij.
Koliko znamo što se zapravo događa?
- Znamo i puno i malo. Ono što nam je internet omogućio je da praktički svatko od nas može na svom mobilnom telefonu ili računalu promatrati što se događa na nebu iznad nas. Velika većina aviona, uključujući i vojne avione, pa i dronove, imaju transpondere koji emitiraju signale i možete ih pratiti cijelo vrijeme - kaže Rakar pojašnjavajući da je to dio koji je vidljiv.
No, postoji i dio koji je - kaže - apsolutno nevidljiv - avioni koji nisu na transponderima, koji se ne vide, koji povremeno prelete - a za koje ne znamo niti da su iznad nas niti s kojim razlogom.
- Moramo se pouzdati u službene izvore koji su nam na raspolaganju - zaključuje.
Rat uz pametne telefone
Nismo imali ratova koji su bili pokriveni na ovaj način, kaže također.
- Ratovi koji se događaju, Sirija, Afganistan, Irak itd., tamo mobilna telefonija nije toliko prevladavajuća kao na teritoriju Europe. Imamo sada ogromnu zemlju, drugu najveću zemlju u Europi po teritoriju, u kojoj praktički svatko - i građani, i ukrajinska i ruska vojska, posjeduje pametne telefone, gdje je svaki telefon opremljen kamerom i gdje svaka fotografija ili video snimak u sekundama može završiti na internetu. Tako da klasično izvještavanje s reporterima u pancir jaknama više nije toliko bitno kao što je bilo ranije, što naravno ne znači da novinarski posao nije bitniji nego ikada. Jer iz te šume informacija koje su vrlo često kontradiktorne, pogrešne, brzoplete, u najboljoj namjeri odaslane, treba prepoznati stvarni kontekst događaja i što se tu doista dogodilo, poručuje.
