Požari velikih razmjera postali su globalni svjetski problem kojeg i mi proživljavamo iz godine u godinu sve intenzivnije i učestalije, te je očito kako će to biti veliki problem u budućnosti kojeg treba rješavati. Trend napuštanja sela i naseljavanja gradova, a time i napuštanja poljoprivrede, dovodi do zapuštanja obradivih površina, što za posljedicu ima širenje korova i šume, koji neumoljivo prekrivaju nekadašnje vinograde i maslinike, te dolaze u vrtove i dvorišta naših kuća, ne samo na selu, nego i u gradu.
Više od desetljeća kroz svoju priču o konobi pokušavam istaknuti i u središte pozornosti staviti čovjeka težaka i njegov rad, pogotovo na našim otocima i mom rodnom otoku Hvaru, koji ima svjetsku UNESCOvu baštinu Starogradsko polje, a koje doživljava spomenutu sudbinu zapuštanja i napuštanja.
Umjesto da se ljude na sve moguće načine motivira i stimulira da rade i obrađuju zemlju, doslovno ih se prisiljava da je napuštaju, a u njihove vinograde puštaju se divlje svinje, korov i bor.
Starom poslovicom rečeno „Bisere pred svinje“ , samo se treba zapitati tko su prave svinje.
Kada se jednog dana, a doći će taj dan, pod pogodnim vjetrom, zapali okolica Starogradskog polja, onda će to UNESCO područje izgorjeti kao šibica, na sramotu svih nas i čitavog svijeta. Zapaliti će se tada i društvene mreže, aktivisti svih vrsta. Dežurni nadničari pljuvači tražiti će ostavke , pozivati na linč i okupljati se u prosvjedima. Svi će biti pametni. Država će kupiti nove kanadere, osnovati još neku agenciju za istraživanje požara ili neko povjerenstvo. A onda će se strasti stišati. Doći će na red neka druga tema. Težaka će biti sve manje i manje, a potpale za požar sve više i više.
U svom davno objavljenom članku „Posljednji čuvari Agera“ istaknuo sam ključnu ulogu težaka u očuvanju UNESCO baštine Starogrčke hore tj. Starogradskog polja. I ne samo u očuvanju, nego i u oblikovanju. Mnogi ne znaju da filigranske mikro mejaše i gomile nisu izradili Grci, nego Hrvati, naši pradjedovi i to ne baš tako davno. Oni su dakle svojevrsni kustosi kulturnog dobra, koje nitko ne želi ni pohvaliti ni nagraditi. A oni traže samo malo. Jer su navikli na malo i skromno.
I kada bi im se dalo samo malo, onda bi Starogradsko polje bio najljepši vrt na Mediteranu, u kojeg nikad ne bi mogao ući požar, niti mu nanjeti veću štetu, jer obRAĐENA zemlja ne gori.
I za kraj još jednom zahvala svim vatrogascima Jelse, Vrboske, Starog Grada, Hvara, posebno pilotima kanadera, koji su nesebično uložili nadljudske napore u gašenju požara koji je zahvatio jučer moj Vrbanj.
A institucijama i političarima predlažem da ulože kunu u čovjeka težaka, jer ona će im se desetorostruko vratiti. Ako im je to uopće u interesu.
