Čitam jutros po statusima i portalima komentare o jučerašnjoj prosvjednoj akciji. Kažu – mlako, dosadno, nismo zadovoljni, razočarani smo, nisu valjali govornici, politički skup… Split je bio i ostao poseban grad. Uvik kontra, pa makar i kontra samog sebe.
Krenimo od početka. Nakon vatrene stihije u kojoj su sudjelovali brojni znani i neznani građani, a malobrojne institucije koje su pomoć dužne pružiti, po društvenim je mrežama nastao bijes. Mirisalo je na ozbiljan otpor neuređenoj, netransparentnoj, neodgovornoj i nadasve korumpiranoj državi kojoj je sve osim njenih građana važnije. Nekolicina ljudi iz Splita se organizirala i odlučila okupiti građane. Štoviše u toj se skupini moglo pronaći niz stručnjaka u područjima svoga rada – arhitekata, ekologa i mladih koji žele ostati živjeti u svom gradu, pojedinci koji već godinama kvalitetno stvaraju promjene u svom gradu. Preuzeli su odgovornost da sve ne ostane samo na FB objavama kako je Split zamalo izgorio, a dok tinja ekološka bomba na Karepovcu okolica Splita zadobila je težak udarac i zacrnjenu budućnost… Osmislili su koncept prosvjedne akcije i svoje zahtjeve u par dana onako kako su najbolje znali. Robert, čovik iz naroda koji priča ono što svi mislimo, odlučno i samoinicijativno im je dao podršku i preuzeo najzahtjevniji dio ove akcije – reći istinu jezikom kojim je svi razumijemo, bez papira, bez celofana i bez protokola.
I što kaže Split? Niste zadovoljni?
Ovako bih i ja regirala pred koju godinu. Tipkala bi kritike na pristojnoj udaljenosti u svojoj komfor zoni. Prije nego sam i sama došla, odnosno dovela sebe, pod povećalo javnim istupima o razno raznim društvenim, političkim i životnim temama. No, onog trenutka kad uzmeš mikrofon u ruke, staneš pred masu i pokušaš svoje misli i znanje sažeti u oblik koji će većina razumjeti i prihvatiti, nema povratka. Nismo svi stvoreni govornici niti smo se suočili s vlastitim strahom da pljunemo istini u lice i hrabro izgovorimo ono što nam je svima na vrh jezika. Nismo svi ni školovani i artikulirani pojedinci koji će istinu izreći bez uvreda i gramatičkih grešaka.
Nisam pobornik napisanih govora ni papira jer previše to podsjeća upravo na one kojima su govori upućeni. Nisam pobornik stručnih izraza jer masa ne sluša i ne razumije… Nisam pobornik ni grubog prozivanja i nadjevanja posprdnih imena vladajućima jer mi smo ih stvorili što znači da se sprdamo sami sa sobom. Moj je stil drugačiji od onog što smo imali prilike ćuti jučer. No to ne znači da ne cjenim sve one koji su se jučer usudili stati na binu.
Itekako sam svjesna koliko je izazovno, teško, hrabro i za svaku pohvalu okupiti ljude, organizirati bilo kakav događaj, odolijevati glupim pitanjima i prozivanjima, vezivanjima za bilo koju političku opciju, istupiti pred masu koja ti danas plješće, a sutra te linčuje te jasno i glasno izgovoriti ono što većina možda i ne želi ćuti – krive su institucije, ali krivci smo i mi, svatko ponaosob i naša neodgovornost prema vlastitom životu.
U publici je bilo svega desetak transparenata na nekoliko tisuća ljudi. Nismo bili sposobni niti na komadu kartona napisati što mislimo o svemu ovome što se događa, ali smo instiktivno, neki čak i prije završetka samog prosvjeda posrali sve koji su ovo organizairali jer su naša očekivanja bila veća? E pa dragi građani i otočani, tzv. Hrvati i Hrvatice moja su očekivanja od vas tako mala jer sam svjesna vašeg stanja svijesti pa se nisam razočarala niti oduševila ničim što sam sinoć vidjela.
Oko srca mi je radost i ponos što gledam Split kako se budi na sebi svojsten, uvik kontra način, što vidim lika na pozornici koji govori iz srca, strastveno, fino i uredno, a najradije bi se svima najeba mile matere, da prostite.
Neki od organizatora se sinoć jesu malo prepali zbog Robijevog nastupa. Pokušali su smanjiti i ublažiti bujicu njegovih riječi, prozivki i istine. Razumijem ih, ipak su oni ti koji snose odgovornost i posljedice za svaku izgovorenu riječ koja se nekome ne svidi, no drago mi je da ga nisu uspjeli smesti jer strahom nećemo ništa postići.
Svih koji nisu zadovoljni, pitam što ste točno vi napravili da bude bolje? Jučer, inače, do sada? Što ćete u budućnosti napraviti? Evo logistiku imamo, organizirat se znamo, znanje je tu, zahtjevi su napisani, gorit ćemo i opet, Karepovac će se ili sanirati ili nas sve pobiti. Što ćemo svi mi pojedinačno napravit?
Pisala sam već kako to radimo u Pokretu otoka, no podsjetit ću nas ponovno na par sitnica:
– djela, a ne riječi
– ne obaziri se što se priča, uvijek će biti onih što ti traže grešku
– ako imaš prijedlog ili ideju, izvoli ih i provesti uz našu pomoć
– nauči prvo dati da bi nešto primio
– gledaj i pričaj srcem
– promjena mora doći od samog tebe
– preuzmi samonicijativno što god želiš učiniti i promijeniti
– grješi i rasti, greška nije sramota ona je vrijedna lekcija
– ne žugaj ako nemaš namjeru djelovati
– ogledalo je mjesto odakle kreće podizanje svijesti
– možeš li mirovati dok nam neki čudni likovi uništavaju život, prirodu, zemlju i budućnost?
…
Prečesto se pitam zaslužejete li da postojimo mi koji uzimamo muda u svoje ruke i izlažemo se za dobrobit svih nas? Ali onda pogledam sve te divne ljude oko sebe s kojima zajedno rastem, koji se međusobno vole i poštuju i koji su spremni boriti se do kraja za dobro, pravdu i ljubav – i znam da smo na pravom putu. Na žalost hejteri su glasniji, uvijek bili i biti će, al onaj naš mali unutarnji glas koji kaže da je sve ovo što radimo potrebno, nužno i vrijedno uvijek mora biti glasniji od svega!
Moja reakcija na članak je...
