Osamnaest mladih polaznika PlayDrame (od 11 do 15 godina) uz redateljsku palicu sveprisutne mentorice Anastasije Jankovske sinoć je u Gradskom kazalištu lutaka priredilo pravu poslasticu za ljubitelje klasika – na neklasičan način. Evgenij Onjegin u originalu je stihovani roman, plod višegodišnjih muka, „bolnih pripomena“ i previranja svoga tvorca, Aleksandra Sergejeviča Puškina. Arhaičan jezik, pljusak hiperbatona, melankolija, neostvarena ljubav te prožimanje romantizma i realizma ogroman su zalogaj, čega je svjesna i alfa i omega ove adaptacije, glumica Anastasija Jankovska.
Priprema ove predstave trajala je jako dugo. Kad su djeca vidjela koliko je djelo opsežno, nisam im baš bila najdraža osoba. Taj roman kao da nije imao kraj, a u cijelosti smo ga pročitali, više puta. Uz jedan sat tjedno, praznike, bolesti i obveze, ovo je bila skoro nemoguća misija. Međutim, osim što su ta djeca za svoje godine izvrsni glumci, oni su prije svega divni ljudi. Pitali ste me kriju li se među njima budući kandidati za Akademiju, a ja bih više voljela da bude, primjerice, liječnikā, inženjera... Što god da budu, bit će sjajni jer imaju normalne, hladne glave. U četiri dana imamo četiri različite glumačke podjele, što nam je mnogo otežavalo posao, ali uspjeli smo i nadam se da će publika prepoznati njihov trud.
Prijateljstvo, ljubav, spleen i smrt
Radnja Evgenija Onjegina manje je kompleksna od psihološke karakterizacije likova: mladi plemić Onjegin nakon stričeve smrti dolazi živjeti na seosko imanje, no mučen depresijom i dosadom jedva pronalazi utjehu u prijateljstvu s pjesnikom Lenskim. Lenski se zaljubljuje u veleposjednikovu privlačnu i ekstravertiranu kći Olgu, a njezina povučena i tiha sestra Tatjana zaljubi se u Onjegina. Problemi nastaju zbog iznevjerenih očekivanja i promašenih percepcija prijateljstva, braka, odanosti i sreće (Navika ljubav iskorijeni; Što muškarac manje voli ženu, to se više svidi njoj; Koga voljeti, komu vjerovati?).
Glavni junak tipični je romantičarski pesimist koji boluje od spleena, melankolična raspoloženja koje ga zahvaća do te mjere da se projicira na svu njegovu okolinu i truje međuljudske odnose. Prijatelj zaboravlja kako prijateljevati, ljubavnik ne želi naučiti voljeti. S raspoloženjem se sjajno slaže minimalistička, ali odlično osmišljena scenografija – projekcije zimskog Petrograda na kiši i snijegu, drvenu klupa, plesna dvorana i pruga za koju se ne zna kamo vodi.
Glumci su pokazali sjajnu zrelost i koordinaciju u glazbi. Osim što su naučili nekoliko ruskih pjesama, otplesali su valcer i čitavo kretanje po pozornici odradili kao koreografiju. Jednostavnost crno-bijelih svečanih kostima razbijena je modernim mladenačkim dodacima – trapericama i tenisicama. Onjegin nije samo tipičan predstavnik svoje (ondašnje?) generacije, on je i moderan, blizak djeci i mladima koji sada gledaju predstavu. A posebnu pohvalu zaslužuje jer je književni predložak u važnim dijelovima netaknut, a u teško razumljivima sasvim prilagođen. Na kraju krajeva, klasik nije klasik zbog starosti, nego zato što je svojom izvrsnošću postao uzor neke epohe, ali i nadživio njezine granice. Zato veliki pljesak PlayDrami, Anastasiji Jankovskoj i zrelim mladim glumcima. Marin Aschero, Antoni Čović, Duje Dajčbauer, Franka Gulan, Margarita Ivančević, Laura Ivanda, Petra Koceić Bilan, Luka Kožul, Ana Maleš, Roko Marini, Deni Mašić, Vanja Mihajlov, Gracia Nazor, Cvita Radić, Bepo Rončević, Dora Sikirica, Damjan Šarić i Lucija Tomić zaslužuju još mnogo izvedbi i ovacija publike, pogotovo svojih vršnjaka.
