KOMENTAR MAGDALENE MRČELE Kad viču: „Istok, poludi“, ne misle doslovno!

"Ako dolaziš zbog Evertona, imaš Everton i u Liverpoolu"

Doktrina najvećeg hrvatskog nogometnog kluba i najboljih navijača ne mora se sažimati u mizernim novinarskim pokušajima, jer Hajduk je već sad opjevan i opisan kako nitko od nas više neće uspjeti. Ove je godine svojevrsnom panegiriku „Ja sam ti jedini drug“ primat među torcidašima ukrala pjesma „Zbog jedne ljubavi“ koja objedinjuje većinu stavova navjernijih navijača bijelih. Nikad jača navijačka borba za bolje sutra, neslužbena krilatica hvalevrijednih akcija Našeg Hajduka i svijest o težini grbavog navijačkog puta stala je u stihove:


To što tražim od tebe
nisu čak ni pobjede,
samo srce to tvoje hajdučko,
svima poznato.

A Hajduk je jučer odigrao tako da je zaslužio pjesmu. Engleski Everton, jedna od pet najtrofejnijih momčadi svoje zemlje, kolijevke nogometa, na papiru je toliko jači od Hajduka da su i vječni optimisti s gađenjem popratili ždrijeb, opsovali svoje pa krenuli na zafrkanciju – satrat ćemo ih na Poljudu. Kako u Splitu navijač nije navijač bez doze ludosti, ubrzo su počeli vjerovati u svoju šalu. Kako i dolikuje. Dum vivis, sperare decet.

Tko ne vjeruje u prolaz, neka otiđe!

Nakon godina trenerskih lutanja od osoba koje „poznaju mentalitet“ do ljudi kojima je ego na prvome mjestu, Hajduk je dobio čovjeka koji na hrvatskome zna pristojno pozdraviti i odzdraviti, a fraze koje uključuju mentalitet ne sluša ni od službenog prevoditelja. Čovjeka koji ne ovisi o viziji igre svakog neispunjenog kvartovskog klošara koji kartu na dan utakmice kupuje kod švercera. Dobio je trenera, ne redikula. To njegovo trenerstvo u više će ga navrata koštati negativnih kritika i raščetvorivanja njegovih odluka. Međutim, čovjek koji ne obećava brda i doline, ali koji sam svoju glavu stavi na panj nakon utakmice u kojoj je nadigrao 15 puta skupljeg protivnika, čovjek koji vjeruje svojoj momčadi do te mjere da ga ni nakon tri pitanja ne možeš navući da okrivi pojedinca za pretužan poraz – nije redikul, nego pedagog. S njegovom se vizijom možemo slagati ili ne slagati, ali zaslužio je poštovanje.

Hajduk se posljednjih godina previše muči da bi postavio red i hijerarhiju, a glave koje još žive na tekovinama vremena koje je svojom bahatošću i egoizmom rastočilo klub i dalje si uzimaju za pravo miješati se u rad predsjednika, trenera, sportskog direktora, pa i igrača i novinara. Bez analize, bez poštovanja. Nečega što je ozbiljno deficitarno u dijelu splitske publike, pogotovo u onih koji ne znaju jesu li jučer zviždali Munhozu ili Saidu. Joan Carrillo izjavio je: „Tko ne vjeruje u prolaz, neka otiđe iz svlačionice!“ Hoćemo li doživjeti dan da netko isto to ponovi ne navijačima, nego dijelu publike?


Ne ori se „s istoka, zapada i sjevera“

U idealnim okolnostima, jučerašnja bi igra trebala ostati šablona u glavama momčadi, a rezultat ispariti iz glava svih nas. Hajdukova povijest obiluje promašenim penalima, stativama i „falija nam je gol“ situacijama i bez apostrofiranja pogotka primljenog skoro s centra i promašenog jedanaesterca. Stipica i Said svojih su grešaka bili svjesni čim su se dogodile, svjesni su i danas kad je palo nekoliko negativnih ocjena, bit će svjesni i svaki sljedeći put kad netko raspali po lopti iz daljine i kad se bude dogovaralo tko puca penal. Oni svoju odgovornost ne kriju, a novinari su svojim setom pitanja, uz sve iskreno poštovanje prema Hajdukovu treneru, ukazali na to da pucanje penala po sistemu „tko se taj dan bolje osjeća“ možda i nije najbolje rješenje. Bez nametanja, bezobrazluka i traženja ostavki. Jer imamo hijerarhiju. Trener nije mazga s mentalitetom, on sasluša. Ali njegova je posljednja.



Što se tiče salve zvižduka Stipici i Saidu, akustika Poljuda takva je da svi znamo odakle je došla. S dijela tribine na kojoj je polovina fer navijača koji zbog male djece i preglednosti igre (više) ne idu na sjever, a ona druga polovina ovih se dana bavila pokušajima snižavanja cijene paketa karata s 200 eura na barem 1000 kuna. Jer zašto bi se učlanili i platili koliko i prosječan kazališni gledatelj (kad to već djelomično jesu)? Učlanjivanje u Hajduk i nedajbože pretplata značili bi da se u nedjelju na Poljudu umjesto razvikanog Evertona, kojemu Hajdukov vezni red pola sata nije dao da prijeđe centar, treba otići gledati tamo neku Istru. Tamo neki HNL. E, tako to biva kad se na stadion ne dolazi zbog Hajduka, nego zbog protivnika. Ali dok se umjesto pretresa i brojača karata ne bude prolazila inspekcija koja bi dijelila odgojne šamare za glupost „Doša san gledat Evertona“, bit će i takvih navijača.

Ako dolaziš zbog Evertona, imaš Everton i u Liverpoolu

Jednom je uvaženi kolega za vrijeme neke od tih „neatraktivnijih“ haenelovskih utakmica Torcidinu pjesmu „Kad si prvi na kraju sezone, cili grad slavi šampione“ nastavio stihovima „kad zaredaju dva-tri poraza, na stadionu neće biti ni pasa“, što je bilo ružno, ali istinito. Poljud je spao na sjever. I onda netko reže žile na rasprodan stadion i pjesmu „S istoka, zapada i sjevera“… A nema nas na svim stranama, koliko god željeli da nas ima. Dok jedni drže svoje transparente, drugi plješću i pjevaju, treći izvještavaju, četvrti – snimaju. Manje koreografiju, više sebe (ovom prilikom toplo pozdravljamo sveprisutne mudrace koji će u komentarima napisati da je koreografija ples i usrdno ih molimo da bace oko na rječnik, ako već etimologiju ne razumiju. Hint: horos, χορεία, kako hoćete). Kad uz desetke selfija stignu zviždati, još uvijek je misterij. Koliko onda smisla ima vikanje „Istok, poludi“? Sjever, naime, nije htio da euroderbi-publika stvarno poludi i počne vrijeđati vlastite igrače, ali kako bi to znali oni koji Hajduk, pardon, Everton i ine, dođu pogledati jednom godišnje? Fućka se njima za korodidaskala sa sjevera, ne stignu oni to pohvatati u jednu-dvije utakmice.

Većina pravih navijača slaže se – svrha takvih je ostvarena time što je Hajduk prodao sve ulaznice. Sad smo njih i njihovih švercanja, naslikavanja, teorije postavljanja golmana i redoslijeda pucanja kaznenih udaraca pošteđeni sljedećih godinu dana. Možda dođe vrijeme kad će ne evertone, nego Hajdukove europske srazove, moći gledati samo istinski hajdukovci, a ne oni „hajdukovac sam, ali“… Štono bi trener Carrillo rekao: „Tko ne vjeruje, neka ne dolazi.“

 

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0