Na pisanje ove kolumne potakao me događaj trostrukog ubojstva u Splitu. Za trostruko ubojstvo sumnjiči se osoba koja je, nagađa se, u osvetnički pohod krenula radi maltretiranja brata i svoje obitelji.
Na društvenim mrežama, u veoma kratkom vremenu, napravljena je grupa podrške kojoj se pridružio veliki broj korisnika. Masovna potpora osumnjičenom za trostruko ubojstvo može značiti samo jedno, gubitak povjerenja u institucije koje bi trebale zaštititi, a ne štite, koje bi trebale pomoći a ne pomažu. Osveta se želi prikazati kao herojstvo i borba za pravdu. Zar smo zaboravili da je osveta svjesno činjenje štete drugome? Osvetom se pokušava uzvratiti nanesena bol, uvreda, neki gubitak ili štetan čin. Osobe koje se osvećuju prvenstveno su motivirane vlastitim shvaćanjem pravde i osjećajem bijesa izazvanim činom koji nastoje osvetiti. Činom osvete vjeruju da će ti osjećaji nestati ako se uspostavi svojevrsna ravnoteža i počinitelja kazne na isti način. Međutim, osvetnički mentalitet i uzvraćanje udarca vode samo jednom, vode nasilju. Oružje i nasilna represija ne donose rješenje problema već stvaraju nove i još veće probleme.
Glavni državni odvjetnik sjedi uz optuženika za kaznena djela
Nažalost, živimo u društvu u kojem većina ne vjeruje u pravosudni sustav i u to da će oni koji su počinili kaznena djela za njih odgovarati. Zašto? Jer smo svjedoci brojnih primjera koji idu u prilog tome. Živimo u društvu gdje šest nemoćnih starijih ljudi izgori u požaru, u kojem se kazna za hladnokrvno ubojstvo smanjuje, u kojem su dileri poznati policiji i slobodno dostavljaju drogu, a glavni državni odvjetnik sjedi uz optuženika za kaznena djela. I nikom ništa osim produbljivanja nepovjerenja, ogorčenosti i osjećaja nesigurnosti dok frustracija i nezadovoljstvo rastu.
Nedavno sam pisala o poražavajućoj statistici koja govori da jedna od tri žrtve nasilja nikome neće reći da je zlostavljana. I opet se šuti jer nema povjerenja u sustav kažnjavanja, jer su kazne preblage i sudski postupci traju godinama, a počinitelji iz „uglednih“ obitelji dobivaju preblage kazne ili prolaze nekažnjeno. Počinitelji postaju žrtve. U ovom slučaju svi smo žrtve. Neki s manjim a neki a većim posljedicama.
Odgovor na organizirani kriminal ne može biti uzimanje automatskog oružja u ruke
Strašno je živjeti u sredini kojoj ne vjerujete, ne vjerujete u one koji bi vas trebali zaštiti. Uvuče vam se strah u kosti i ne izlazi. Baš kao i izgubljeno povjerenje koje je teško vratiti. „Uzimanje pravde u svoje ruke“ može izgledati kao generalna katarza kojom je pravda zadovoljena, ali zapravo je nasilje koje lako može izmaknuti kontroli. „Pravednost nasilja“ uvijek je put bez izlaza a njena cijena je previsoka. Ukoliko želimo izaći s ovog puta i uzeti kontrolu nad svojim životom, mijenjamo sustav, zakone, pravilnike, političare, nesposobne i sve ono što ne funkcionira. Odgovor na organizirani kriminal ne može biti uzimanje automatskog oružja u ruke već zajedničko djelovanje institucija u koje moramo vratiti povjerenje. Povratak povjerenja ili povratak u vrijeme „oko za oko, zub za zub“?
Birajmo.
