Istina, ponavljam se, već sam pisala o empatiji i pomaganju. Ali, ne mogu ne primijetiti sve veći broj organiziranih humanitarnih akcija za vrijeme blagdana. Kao da nam se naglo probudi osjećaj za druge i postanemo nekako "mekši" i osjetljiviji na tuđe probleme. Mnoge ustanove, društva, udruge apeliraju na pomoć, pozivajući se na "doba darivanja i blagdanski duh". Uoči blagdana većina smatra da treba biti dobar i human, makar dan-dva i barem dva-tri puta nazvati broj 060. I onda sve po starom.
Postoji objašnjenje prema kojem su ljudi u vrijeme blagdana "više senzibilizirani na to da uz njih živi mnogo onih koji se bore za preživljavanje, imaju nemoguće uvjete života, beskućnici su i gladni…". Čini se da nam u vrijeme blagdana, baš kao sezonsko voće sazrijevaju dobrota i humanost. U to vrijeme, sjetimo se biti humani i razmišljati o drugima. Kad bi to razmišljanje o drugima bilo svakodnevno, možda bi bili sretniji narod. Možda bi bolesni imali pravo na besplatne lijekove, majke djece s teškoćama u razvoju imale status njegovatelja, ista ta djeca besplatan prijevoz, ne bi dugo čekali na preglede i operacije, udarna vijest ne bi bila smjena ravnatelja Dječje bolnice i manje umirovljenika bi skupljalo boce po kontejnerima. Ali ne brinemo i ne razmišljamo o drugima. Jesmo li empatični samo u vrijeme humanitarnih akcija u tijeku božićnih blagdana? Jesmo li postali društvo koje se sjeti biti empatično u prosincu, za vrijeme blagdana? Sve se svodi na prigodne akcije i darivanja, kao da će malo blještavila iskorijeniti probleme onih koji trebaju našu pomoć. Koliko god da imali plemenit cilj u prosincu, ne mogu da se ne zapitam, gdje nam je isti plemeniti cilj u siječnju i veljači? Naravno, postoje i oni koji pomažu tijekom cijele godine, ali takvih je puno manje. Oni koji trebaju našu pomoć, trebaju je i preostalih 11 mjeseci u godini, ne samo u prosincu. Glavno da svi pričamo o empatiji i o važnosti pomaganja djeci, starima i bolesnima.
U Danskoj djeca uče o empatiji
Empatija je sposobnost uživljavanja i razumijevanja situacija, doživljaja i osjećaja drugih. Za empatiju se često koristi izreka “ući u tuđe cipele“ koja dobro objašnjava da empatiziramo onda kada možemo razumjeti kako se druga osoba osjeća. Bez empatije nema zdravih i ispunjenih osoba, nema veza i društvenog života. Onaj tko se ne može staviti u "tuđe cipele" i ne osjeća emocije drugih, teško će pokazivati razumijevanje, suosjećanje, privrženost, potrebu da pomogne, sluša, utješi i pruži podršku. Takva osoba neće znati ni primiti toplinu, nježnost i ljubav od drugih. Empatija se uči tj. uče je Danci. Nama ne treba učiti o empatiji. Naša djeca uče o razmnožavanju jednostaničnih algi. Jednostanična alga će nam pomoći kad nam zatreba, sigurna sam. Dancima je učenje empatije jednako vrijedno kao i učenje matematike, književnosti i biologije. Zamislite da jedan školski sat tj. 45 min tjedno učimo slušati drugoga, razgovarati, pokušati se staviti u poziciju nekog slabijeg od sebe umjesto da učimo o jednostaničnoj algi. Budućnost bi nam bila bolja i bili bi sretniji. A i Danci idu na živce, uvijek nešto izmišljaju, kako se mi toga nismo sjetili?!
I tako, svake godine sve ranije, već sredinom studenog očekuju nas dućani okićeni božićnim ukrasima i blještavilo lampica. U korak s njima reklame s TV i radija uvode nas u blagdansko ludilo s lako pamtljivim džniglovima, a portali i radio postaje dobivaju dodatne čitatelje i slušatelje. Velikim korporacijama razdoblje blagdana donosi profit, a doniranje viška proizvoda rješava poreza. Mogla bi zaključiti, da je blagdansko vrijeme “pravo vrijeme za pranje savjesti” ali neću. Dobro je činiti dobro, bar jedan mjesec u godini.
Konzumerska komponenta Božića
Jesmo li postali društvo koje ima manjak empatije i postajemo sebični, narcisoidni, proračunati, hladni i okrutni? Suvremeni život karakterizira nedostatak vremena, zanemarivanje odnosa s drugima i degradaciju općih ljudskih vrijednosti. Često prepoznajemo ljude s TV ekrana (znamo svi ko je i kako izgleda Severina), ali ne i prvu susjedu. Osim ako nam prva susjeda nije Severina. Suvremeni način života uvjetovan je stalnim natjecanjem s obavezama, nesigurnošću i dugim radnim danom. U svemu tome, empatija se smatra akcijom „rezerviranom za prosinac“. Pokazati brigu za druge trebalo bi biti svakodnevno i iskreno ponašanje, praćeno spremnošću pomaganja bilo kad i bilo gdje. Uporno ističemo kako je vrijeme adventa vrijeme ljubavi i zajedništva. Gužva u trgovačkim centrima, upravo nas uvjerava u suprotno. Blagdan Božića, nažalost, sve više ima konzumersku i materijalnu komponentu. A mi jako volimo kupovati.
Još uvijek vjerujem da na ovim našim prostorima stanuje dobrota, ljubav, pomaganje i preostalih 11 mjeseci u godini. U suprotnom i brže nego što mislimo, očekuju nas otuđenje, usamljenost, apatija i depresija.
Nego, šta ćeš mi kupiti za Božić?
