Trčkarajući brdima, po stazama koju su tu oduvijek, često se upitam kako li su tu istu stazu prolazili ljudi prije 100, 200 ili 1000 godina. Na nogama opanci ili često ništa, pa su bosonogi gutali te kilometre. Njihovi kaputi, košulje ili gunjevi nisu se brzo sušili kao današnji dry fit materijali, ili imali vodonepropusnost od 10 000 mm vodenog stupca dok istovremeno taj materijal i diše. Umjesto energetskog gela u maloj torbici obično je bio komad sira ili kruha za okrepu, a voda se umjesto u silikonskim mijehovima nosila u životinjskim mjehovima. Staze su ostale iste, možda malo zarasle i s pokojim odronjenim kamenom, ali ljudi su se najviše promijenili, odnosno ono što nose na sebi i sa sobom. Pa što to jedan trail trkač da bi sigurno i udobno krstario brdima i planinama treba imati od opreme?
Počnimo od najvažnijeg. Obuća. Danas ima mnoštvo proizvođača koji proizvode obuću baš za trčanje po prirodnim terenima – kamenju, blatu, makadamima pa čak i ledu. Najvažnije pravilo kod odabira obuće - mora biti udobna. Veliki broj odustajanja na utrkama se događa upravo zbog neodgovarajuće obuće koja može stvoriti nezamislive žuljeve na nogama. I sam sam prošao to neugodno iskustvo što znači imati neodgovarajuću obuću. Na kraju utrke me bilo strah skinuti tenisice jer nisam znao što ću ugledati. Nekoliko dana nakon toga nisam mogao normalno hodati.
Osim udobnosti poželjno je da ta tenisica dobro ''drži'' teren. Ako je udobna i dobro ''drži'' uopće ne treba tražiti dalje.
Idemo dalje – odjeća. Tržište je ogromno, a tehnologija materijala je toliko uznapredovala da ima vrhunske karakteristike i s vrlo malom težinom. Treba odabrati materijale koji se brzo suše – od majica, čarapa, hlača i donjeg rublja. Dobro je pri ruci imati i neki vjetronepropusan komad odjeće. Kad je hladno treba se odjevati slojevito jer se trčeći temperatura tijela lako podiže pa se skidanjem ili oblačenjem slojeva lako regulira.
Prsluk (ruksak) za trčanje je neizostavan dio opreme svakog trail trkača jer se na utrkama uglavnom mora biti polusamodostatan. To znači da se uz sebe mora imati neka količina vode, hrane i opreme, a to treba u nečemu nositi. Važno je da odgovara veličina tako da prilikom trčanja ne steže ili ne klapa previše. Kod trkačkih ruksaka (bar za mene) vrijedi pravilo što više pretinaca i džepića to bolje. Na taj način je puno toga nadohvat ruke bez potrebe da se skida ruksak.
Bez vode se ne može i postoji puno različite opreme samo za vodu. Može se nositi u mijehu koji cijelo vrijeme stoji u ruksaku i pije se pomoću cjevčice. Često se nose plastične ili silikonske boce koje se drže u prednjim džepovima ruksaka. Sve češće je na utrkama obavezno nositi svoju plastičnu ili silikonsku čašu koja se koristi za piti na okrepama (radi ekoloških razloga).
Jako puno trkača koristi štapove kao dodatnu potporu, pogotovo za svladavanje uzbrdica. Danas se rade od aluminija, a sve češće od karbona, tako da su ultralagani.
Veliki broj utrka, pogotovo ultratrailova trči se i po noći , tako da je kvalitetna lampa nešto bez čega se ne može. I rezervne baterije obavezno. Zamislite scenarij da ostanete sami u mraku usred neke planine, a signala mobitela nema... Kad smo spomenuli mobitel, uvijek, ali uvijek ga treba imati, s napunjenom baterijom za slučaj bilo kakve nezgoda da se može pozvati pomoć.
Pod ''razno'' možemo staviti kapu – bilo da služi za grijanje ili za zaštitu od sunca, rukavice, multifunkcijska marama ili popularno zvani buff – koji je po mom mišljenju vrlo koristan komad opreme i vidjeti ćete ga gotovo kod svakog trkača. Isto kao i sat na ruci. To zapravo nije sat nego uređaj koji bilježi ili prati GPS trag, prati srčani puls, visinsku razliku, kadencu, vertikalnu oscilaciju i još hrpu ostali parametara koji mogu (a i ne moraju) biti korisni.
Za sve gore navedeno vrijedi pravilo ''ko'lko para, to'lko muzike''. Za opremu je bitno da je kvalitetna i zato se skuplja polako, godinama, a za početak dovoljno je i ono najosnovnije jer kao što se kaže ''boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka''.
