Kažu da je trčanje ultra trail utrka osim fizičkog ogroman mentalni napor. I istina je. Tijelo bi se samo puno prije zaustavilo da ga luda glava ne goni naprijed. Pa što se onda događa u glavi za vrijeme ultri? Za istresti cijeli tijek misli ne bi bilo dovoljno 2 terabajta prostora, ali, pokušati ću dati mali uvid kako to izgleda u mom slučaju.

Prvi ozbiljan test za ovu sezonu odradio sam nedavno na utrci 100 milja Istre, na ”plavoj” stazi dugoj 110 km s 4400 metara akumuliranog uspona. Na ovu utrku vraćam se već 4 put, ali prvi put trčim na plavoj stazi. Glava, već prije utrke, radi 100 na sat. U autu na putu do Istre roje mi se misli:

  • Di mi je čeona lampa? Ma ako sam i zaboravio, ima tamo negdje kupit. Zaboravio sam baterije! Jebemti, znao sam da ću zaboravit nešto! Ma koji mi je vrag, ima ih kupit bilo di. Ajme, ne mogu mislit više jesam li što zaboravio. Jesam uzeo patike? Zašto si ovo radim? Mogao sam lipo ostat doma, izać u lagani đir… Ufff, sad mi se i piša. Kad će pumpa?

U Istri, na sajmu prije utrke, susrećem brojna poznata lica. Pretresamo di je ko bio, ima li ozljeda, kako se treniralo. A glava?

  • Trebalo bi jesti tjesteninu. Punjenje ugljikohidratima . Ček, dokad ono moram preuzet startni broj??? Neki mi je čudan osjećaj u koljenu. Što je sad to??? (vrtim nogu, spuštam se u čučanj, lagano u panici). Valjda će proć do sutra…

Napokon je sve spremno i busevi nas vode u Lovran na start, odakle preko planina Učke i Ćićarije, te kroz slikovite istarske gradiće, Buzet, Oprtalj, Grožnjan i Buje trčimo do Umaga.

Start je u ponoć i uz taktove AC/DC, zmijolika, svijetleća kolona krenula je ravno uzbrdo, prema Vojaku, vrhu Učke. Čvrsto sam odlučio ne napraviti najčešću pogrešku na ultrama – krenuti prebrzo.

  • Uspori budalo. Šta sad ako je ovaj Talijan prošao ispred? Stićeš ga. Valjda… Uh, možda sam ipak prespor… Mogli su ovo križanje malo bolje označit. Aj, dobro je vidi se di triba… Koliko ima da sam krenio? 20 minuta? Pari mi dvi ure. Uspori, uspori…

Oko jedan i pol izbijam na greben Učke, blizu samog vrha, gdje smo se spojili s trkačima na stazi od 168 km. Prizor za pamćenje. S jedne strane vide se svjetla stotina čeonih lampi kako vijugaju grebenom i spajaju se s drugom svjetlucavom kolonom koja nestaje u šumi na padinama Učke.  A u daljini svjetle Rijeka, Kvarner i mali gradići u unutrašnjosti Istre.

  • Dobro je, još malo pa nizbrdo. Napokon nizbrdo. Piša mi se. Ajme koliko ima… aj, lakše je sad nizbrdo. Kad sam zadnji put vidio oznaku? Nisam valjda falio stazu? Ček, jel ono tamo? Nisam siguran, možda…Ufff, je, hvala bogu. (stižem na okrepu u međuvremenu). Treba jesti. Panceta! Paše mi. Još! Da vidimo kruh s marmeladom? Može! Daj i suhih smokava.

Negdje na 30 km:

  • Oće mi se prestat prdit više? Ma brige me, okinit ću ga, što god ova Poljakinja mislila. Stani, izgleda da je iz Austrije. Ufff, možda nisam trebao, strašno… Aj, barem je lakše malo. Meni. Istrčat ću ovu laganu uzbrdicu. Bome, nije lagana. Malo ću prohodat. La-la-laaaa (po glavi mi se vrti neka glupa melodija koju ne mogu nikako izbacit). Kad će ta okrepa!?

Negdje blizu 50 km:

  • Pa jel moguće da mi se još prdi? Koliko ima toga? Samo da mi ne pobigne u gaće. Uh, što je hladno. A i ova bol u preponi mi ide na živce. Dobro da ne pojačava… AAA,  u PM!!! (zapeo sam za neki kamen i presjeklo me malo jače u preponi). Gledaj pred sebe! La –la – laaaa (opet onda glupa melodija).

Iza 50-og km u rano jutro, izlazim na vrh Žbevnica. Blaga kriza koju osjećam prethodnih 10ak km popušta. Zadnjih dvjestotinjak metara uspona skoncentriran sam na cvrkut nekog malog ptičjeg majstora skrivenog u visokoj travi. Čini mi se da me stalno prati svojom pjesmom. Pokušavam razaznati svaki ton, frazu, dinamiku… Istovremeno, pred vrh, otvara se pogled na još sanjive i izmaglicom prekrivene doline istarske Terre magice. U daljini, oštri poput noževa, prijeteći se put neba uspinju put bijeli vrhovi slovenskih Alpi. Zato volim ovo! Udahnem punim plućima i sjurim se prema 800 metara nižem Buzetu.

Oko 70 km, već daleko, daleko izvan zone komfora (zona komfora? Što je to?)

  • Pa jel moguće da još ima ove uzbrdice? (nakon zavoja) Još!?? Ma nemoguće. Aj šta se buniš. Šuti i upiri uzbrdo. La –la- laaa – ajme probit ću od ove glupe pisme. Da je bar manje vruće. Čujem potok. Jeeee!! (zalivam se vodom kompletno). Ne mogu jest. Muka mi je. Da bar nije vruće. Di je Anamaria sad? Što radi? Jedva je čekam vidit. ‘benti blato! Oće li taj Oprtalj? Za koliko ću završit? Šta se zamaraš, budalo, samo završi. Hoću li ispod 16 sati? Ma jel’ bitno. Možda uspijem ispod 16. Ma pusti se toga, probaj potrčat, sad je ravno. Biće je prvi već u cilju…

Oko 95 km…

  • (Noge me nenormalno bole.) Lakše bi mi bilo s fibrom 40 otrčat 10 kilometara nego ovo sad do kraja. (zvoni sat s obavijesti o brzini – 6:10 min po km) – o, pa i nije loše. Dobro da nisam jurio uz Učku. Bravo majstore! Kakav si ti majstor taktike! Svaka čast doktore. Uspori, uspori, tribat će ti doktor ako tako nastaviš (osjećam da upadam u crveno). Jebote, ovome nema kraja. Uzbrdo? Kako sad? Toga se ne sjećam. Otrčat ću do onog tamo stabla pa ću hodat.

106 km:

  • Trči, trči, trči, trči, trči (nekako u ritmu koraka ponavljam tu mantru)

110 km, cilj. Čujem spikera kako mi govori ime. U cilju je direktor utrke, čestita mi. Stavlja mi mikrofon pred usta, nešto trkeljam, ni sam ne znam što.

S finišerskom medaljom oko vrata polako bauljam izvan zone cilja.

  • Jebote, uspio sam. Koliko? 15 sati 45 minuta? Ispod 16 sati. Moram leć, hitno. Podigniti malo noge. Jebote, uspioo sam, uspioooo saaaam!!!!

Kako opisati trenutak ulaska u cilj?

Zamisli da natežeš ogromnu praćku. Natežeš je duuuugo, satima. Guma je tvrda i teško se rasteže. Što duže to traje, to je teže nategnuti još malo. Natežeš je do granice pucanja, a onda sjedneš u nju i pustiš da te ispali. Lansira te visoko, daleko u područje svijesti gdje vidiš da se sve ono prije isplatilo radi tog trenutka i baš ti je super. Tad zaista uživaš u trenutku u kojem se saželo sve ono otprije na utrci. Ponosan si, sretan što znaš da se usudiš i da možeš.  I nema prečice. Bez treninga, upornosti, ne može se doći do tog odredišta. Sve što ti treba je zdravo tijelo i kao što je već rečeno, luda glava koja to tijelo goni naprijed.