Jednom prilikom sam bio svjedokom rasprave mlađih momaka o tome da li je bolja Lino Lada ili Nutella. Kada su pitali mene za mišljenje koji je namaz najbolji, jednostavno sam im odgovorio – Kinder Lada!

Neki su me pogledali u čudu, neki su pak znali za nju, ali je opet nisu probali. I tek tada shvatih da ljudi uopće ne znaju povijest najboljeg namaza u povijesti čovječanstva. Namaza kojem su tepali: „svjetsko a naše!“. Ako zbog ičega žalim za onom državom, to je – uz atraktivniji sport – upravo taj namaz! Jugonostalgičar? Ne. Prije Kinderladonostalgičar.

Imala je ta Juga svojih mana. A jedno od njih su bile redukcije ovog ili onog, nestanci kave, goriva i, ono što je nama mulcima posebno teško padalo, nije bilo nekog velikog izbora slatkiša. Jeste, stajala je raskošno na Pjaci ona Krašova butiga, ali opet, kada bi bolje pogledao, tu se nudilo uvijek istih 10-15 proizvoda, samo dobro raspoređenih po dućanu. Kazali bi neki danas – ma jeste, bilo je malo toga, ali je bilo ukusno i zdravo!

Ali što djetetu znači da je neki slatkiš ukusan, kada ga jede svaki dan? I govno nam je bilo slađe samo da je novo i u nekom sjajnijem pakiranju, primjerice kada bi nekom njonjavcu iz kvarta otac – pomorac – donio s broda nešto o čemu smo mogli samo sanjati.

Što se tih namaza tiče, zbog čega i pišem ovaj tekst, mi smo sedamdesetih imali korektan namaz „Eurokrem“ iz srpskog Takova. Iako ni on nije rezultat domaćeg intelekta, predstavljen nam je kao domaći proizvod „za generaciju koja raste“, a mi smo ga gutali u velikim količinama. Pamtim da je tamniji dio bio od guste i slatke čokolade, a svijetli dio više žućkast, kao mlijeko s lješnjakom. Nije bilo boljeg, pa nam je i on bio super. Onaj “Viki” namaz s balavim Indijancem na etiketi je bio za amatere.

I onda je početkom osamdesetih na police dućana došla kraljica svih slatkiša – Kinder Lada! U samo par godina postala je potpuni hit. Nema obitelji od Slovenije do Makedonije koja ju nije trošila na kilograme mjesečno. Dolazila je u nekoliko različitih pakovanja, od velikih tegli nalik na one za mlijeko, pa do posude s kravom, koju je, valjda, svaka čestita žena zadržala za druge namjene u kuhinji.

Nama mulcima je, ipak, najdraža bila ona skroz malena, od par grama. Em što bi lako stala u džep u dućanu, em što bi, nakon konzumacije, plastični paketić poslužio i kao brodić u nekoj lokvi vode. Naime, nalikovao je na katamaranski trup. Tako da je u jednom odjeljku bila samo bijela boja, a u drugoj tamna.

Zanimljivo, mahom smo svi više voljeli okus bijele smjese, iako se, naravno, nije ni tamni dio bacao. Što se kvalitete okusa tiče, najsličnija joj je današnja Lino Lada, ali ipak za ocjenu lošija. Uspoređujući te dvije smjese, mislim da je Lino Lada slađa i brže zasiti, dok je Kinder Lada nekako bila masnija i – jednostavno drugačija. Imala je u sebi „ono nešto“ što naš narod kaže: „plati pa se rugaj“. I to je Podravka učinila. Kupila je recept od talijanskog Ferrera i ušla u legendu.

Iako ni Ferrero nije bio lud. Htio je proizvod kojim bi pokorio tržište od 25 milijuna ljudi. I u potpunosti je uspio. Zanimljivo, ono što je nama bio hit – Kinder Lada – Talijanima uopće nije bio zanimljiv niti se nudio u njihovim dućanima. Oni su u Italiji i diljem Europe prodavali Nutellu, dok je Kinder Lada bila i ostala samo za Yu tržište. A u njoj je uživalo nekoliko generacija djece. A bogami i odraslih.

Prolazile su godine, pa i cijelo desetljeće, a generacije odrasle na Kinder Ladi su se latile pušaka i dogodio se petogodišnji krvavi rat. Iako je tog namaza i u vrijeme rata bilo, nestalo je novaca i moj jedini namaz devedesetih je bio pripravak iz kućne radinosti, koji je sirota majka radila od nekog mlijeka u prahu iz Caritasa. Zanimljivo, Kinder Lada je trajala na hrvatskom tržištu sve do kraja rata i onda – preko noći – 1995. godine nestala.

Ni dan danas ne mogu shvatiti zašto je tvrtka Ferrero povukla proizvod koji se tako dobro prodavao. Naša Podravka je bila prinuđena napraviti svoju verziju popularnog namaza – Lino Ladu – i ja je i dan danas jedem, u spomen na, ipak boljeg prethodnika. Tajna Kinder Lade nikad nije otkrivena, a zna se da je jedan od uvjeta Podravci bio da se namaz pravi isključivo od sirovina i lješnjaka koji se koristi i za proizvodnju Nutelle. Što je Talijan nama slao ne znam, ali u jedno sam siguran – Nutella nije i nikada neće zamijeniti „naš a svjetski namaz“, ma kako sirovine iste bile.

Još kad čujem da nije ista kvaliteta i sastav Nutelle u zapadnoj Europi i naizgled istog pakovanja u istočnoj Europi, tada se „mašim“ naše Lino Lade. U čast kraljici svih slatkiša – Kinder Ladi!