Još kao dijete sam bio fasciniran pričama o indijanskim plemenima Južne i Srednje Amerike, posebice drevnim građevinama i naseljima poput “Izgubljenog grada Inka” u Peruu, astečkog Teotihuacana ili majanske Chichen Itze na poluotoku Yucatan. Zamišljao sam te gradove kao drevne metropole u srcima džungli, a njihove bogove, tipa astečkog Quetzalcoatla, kao nekakvu kombinaciju mističnog i vanzemaljskog. Dovoljno da se zainteresiram za putovanje u postojbinu tih iščezlih civilizacija. I otišao sam, doduše nekih trideset godina kasnije, s ciljem da posjetim Meksiko, državu na čijem je području, prije Kolumba, živjelo pet velikih i čak 600 manjih civilizacija. Zadao sam si zadatke: obići arheološke lokalitete, razgovarati s potomcima Indijanaca, obratiti pozornost na misteriozne građevine ili neke druge rukotvorine, fotografirati portrete indijanskih potomka i istražiti fenomen “slavljenja smrti” u meksičkoj kulturi. Na aerodrom Mexico Citya – na španjolski Ciudad de Mexica – sletio sam nakon mučnih dvanaest sati leta iz Amsterdama. Prvo što sam odmah primijetio je ogroman grad, čije mračne ulice osvjetljavaju učestale policijske patrole s ogromnim autima. Čovjek bi, na prvu, možda pomislio kako se radi o nekoj velikoj policijskoj akciji, ali to nije razlog. U meksičkim gradovima je sasvim normalno da policijsko svjetlo, iz psiholoških razloga, stoji stalno upaljeno. Uz to, nisu rijetke patrole i s nekoliko policajaca na pick up autu, naoružani dugim cijevima i sačmaricama.

Vozeći se prema centru, ubrzo i shvaćam zbog čega je takva situacija. Bezbrojne ulice nude isti prizor: mnoštva sumnjivaca ispred lokala i slijepih ulica, prostitutki na cesti, crnih mačaka i ciglenih zidova – kao idealan background za neki film o uličnim bandama.
Međutim, dolaskom na glavni trg, pored kojeg sam unajmio sobu, sav taj svijet odjednom nestaje i shvaćam da ulazim u turističku zonu koja je pod pojačanom kontrolom policije. Tipičnih nekoliko trgovačkih ulica i neosvijetljeni trg Zocalo, koji je površinom jedan od najvećih na svijetu, odmah nakon Tiananmena u Pekingu i Crvenog trga u Moskvi. Zamišljao sam ga romantično kao mjesto prepuno ljudi, a na kraju dobio fotografiju pustog trga i mračne Metropolitanske katedrale, s policijskim autom ispred nje, koji kao da je čuva od nekakvih zombija.

Iako umoran od puta, skupljam snage za obilazak nekoliko lokalnih crkvi. Jedna od njih je otvorena dvadeset i četiri sata dnevno, a svećenici se samo izmjenjuju na oltaru, pa ne čudi što neki prosjaci u njoj pronalaze i mjesto za svakodnevno spavanje.

Ujutro odmah krećem u obilazak tog megapolisa, za kojeg ti ne bi bila dovoljna ni godina dana da ga pošteno obiđeš. Grad koji su, na jugu Meksičke doline, osnovali Asteci 1325. godine i nazvali ga Tenochtitlan, a predaja kaže da ih je na to mjesto uputio Huitzilopochtli, pernati Bog rata, i to riječima: “zasnujte grad na mjestu gdje orao stoji na kaktusu i jede zmiju” – što je danas i grb na meksičkoj zastavi. Nešto manje od dvjesto godina kasnije, preciznije 1521. godine, grad od 200 000 stanovnika zauzimaju Španjolci na čelu s konkvistadorom Hernan Cortesom, te s vremenom zatiru svaki trag postojanja Asteka, i to tako da, osim genocida nad indijanskim stanovništvom, grade crkve nad temeljima srušenih astečkih hramova. Ipak, u svoj svojoj nadmoći, zaboravljaju na upozorenje Indijanaca kako se grad, zbog pjeskovitog tla, ne smije širiti na područje nekadašnjih jezera niti voda isušivati, na što ovi, naravno, odmahuju rukom, pa se danas, u centru, može vidjeti mnogo kuća nagnutih poput tornja u Pisi. Kaže se da je Ciudad de Mexico grad koji tone u zemlju. Čak dvanaest metara u zadnjih stotinu godina. A posebno je ugrožena Metrolpolitanska katedrala, tristo godina građena od kamenja srušenih astečkih svetišta. Božja kazna? Igrom slučaja, zbog blizine hostela, prvo obilazim tu najstariju i najveću katedralu u Americi. Kako je tri dana prije bio dan Mrtvih, što je najveća proslava u Meksiku, shvatim da mi se sretno pružila prilika istražiti i fotografirati jedinstveni fenomen slavljenja smrti, specifičan po pozitivnom pogledu na umiranje. U svakom kutku katedrale nailazim na šareno oslikane lubanje, kipove u obliku kostura, od kojih je najdojmljiviji svećenik s kapuljačom. Ništa manje dramatično nije ni raspelo s crnim Isusom.

Sve ovo može izgledati pomalo jezivo, pa čak i poganski, ali riječ je o tradiciji i to – “mješavini običaja prije dolaska Španjolaca, katoličke religije i mestizo umjetnosti” – kako mi je ljubazno rekao svirač vergla ispred katedrale, vrteći ručicu glazbala baš iznad ostataka astečkih zidova, koji su se zlokobno nazirali ispod debelog pleksiglasa. Nadodaje kako su Meksikanci, nesumnjivo, religiozan narod, čak 90% katolika, ali da ta vjera – miješanjem sa starosjediocima – dobiva specifičan oblik, karakterističan za Meksiko, pa ne čude primjeri dobrovoljnog pribijanja na križ vjernika, što vuče korijene iz indijanskoga kulta krvi.

Zanimljivo, jedan od glavnih ostataka drevnog grada Tenochtitlana je tek par desetaka metara od Metropolitanske katedrale. Tužan podsjetnik na to što je sve čovjek kadar učiniti u ime koristoljublja i osvajanja, a pod krinkom Boga, što je zapravo najveći grijeh, ako su ti ljudi uopće i vjerovali u Njega.



Tvrdnje kao da potvrđuju genijalni murali Diego Rivere, koji u svome kubanskom stilu krase zidove Nacionalne palače, također u neposrednoj blizini trga Zocalo. Taj meksički slikar je, dvadesetih godina prošlog stoljeća, u nekoliko murala naslikao sve najbitnije događaje, a svakako je najimpozantniji onaj u predvorju, pod nazivom – “Povijest Meksika”.

Nastavljam šetati centrom prema aveniji Paseo Reforma, koja glasi za najdužu u gradu, usput uživajući u fasadama iz kolonijalnog doba. Na svakom križanju se iznova začudim koliko je ovo zapravo prenapučen grad. Tako da su rijeke ljudi normalna stvar, s obzirom na to da tu – s užom okolicom i favelama – živi gotovo trideset milijuna stanovnika. A neki kažu – i više!.

Nije ulična ponuda kao u Aziji, ali opet se puno toga prodaje i nudi, a na svakom koraku nailazim na performanse, prosvjede i ulične svirače, uz neizbježne dilere svega i svačega. Naravno da od sve te trke ogladniš, pa tek kada sjedneš u restoran ili neki ulični objekt, shvatiš da Meksikanci jako loše ili uopće ne govore engleski jezik, pa onda nastupe problemi.

Svakako dobiješ ono što nisi naručio, plus sa začinima za koje nisi ni znao da postoje, osim možda u paklu. Stoga, ako ne želiš za nekoliko dana dobiti proljev ili hemeroide biblijskih razmjera, obavezno moraš nadzirati kuhara i preventivno reagirati dok nije kasno. Da ne pretjeruju sa začinima, meksička hrana bi za mene bila jedan od svjetskih favorita. Nastala je kombinacijom španjolskih namirnica; poput riže, svinjetine, vina i luka, s domorodačkim, čije su glavne sirovine bile kukuruz, čokolada, avokado, vanilija, grah i još neke. Zahvaljujući nesreći koja je zadesila starosjedioce, zaključujem, danas imamo izvrsna jela poput tortilje, tacosa, quesadille, gordite, salše i mnoge druge.

Nakon duge šetnje avenijom dolazim do ogromnog parka Chapultepeca, gdje sve vrvi od ljudi, događanja i koncerata. Najviše me zaintrigira izložba slika na otvorenom, gdje u savršen kadar kombiniram fotografiranje prolaznika, prošlosti na ogromnim panoima i modernih nebodera u pozadini.

Finiš dana je posjet antropološkom muzeju (Museo Nacional de Antropologia), jednom od najvažnijih u Meksiku i koji se – za par sati, koliko mi je ostalo – ne može ni obići, a kamo li detaljnije pogledati, pa odlučujem da se baziram na prapovijest, rukotvorine glava i sve ono što podsjeća na odnos Indijanaca i mističnog.

U tih nekoliko sati trčanja iz prostorije u prostoriju i rešetanja mozga raznoraznim informacijama, oblicima rukotvorina i koloritom viđenog, jednostavno shvatiš da je kultura Indijanaca prije dolaska bijelaca bila tako velika, zanimljiva i mistična, a u mnogo stvari i naprednija od njihove.

Za razliku od zapadne kulture i kršćanstva, vjerovali su u više Bogova i simbole životinja. Ono što je kršćanstvu bilo zlo, na primjer zmija, Indijancima je bilo svetinja. Ne iz vražjih razloga, već zato što su vjerovali da se u životu i u svemiru sve obnavlja, da je energija neuništiva i obnovljiva, poput zmijske kože. Štoviše, nisu, poput nas, ni tugovali zbog smrti, već su u nju išli puni nade, radujući se novom životu, za kojeg su smatrali da je obnovljiv.

Čak je i samo njihovo podrijetlo nejasno. Postoje teorije da su Sjevernu Ameriku, pa zatim i Južnu, naselili ljudi s prostora današnje Rusije, preko Beringovog tjesnaca, koji je u ledenom dobu bio kopneni most, ali po mnogim naučnicima ta teorija nije potvrđena, jer se jednostavno antropološke i genetske značajke današnjih Indijanaca značajno razlikuju od Mongoloida, kojima se pripisivalo njihovo podrijetlo.

Da stvari budu složenije, genetsku sličnost pronalaze kod drugih naroda, od onih iz Sibira, pa do nekih etničkih manjina u Australiji. Radi li se zapravo o različitim migracijama?
Nisu Maje i Asteci prve civilizacije na tim prostorima. Prije njih su postojali još starijih naroda, misterioznog podrijetla i još misterioznijeg razloga nestanka. Na primjer Olmeci. Pojavili su se 1200 godina prije Krista, a nestali su u Njegovo vrijeme. Bez jasnog razloga.
Za njih je utvrđeno da su, kao pramajka svih civilizacija u Americi, poznavali matematiku, astronomiju, obožavali jaguara i vjerovali u životinjsko posjedovanje duše. Ono što je najmisterioznije u njihovoj kulturi, osim samog nastanka i nestanka, jeste da su gradili velike statue i kipove s afričkim crtama lica i, pazi sad, obaveznim kacigama na njihovim glavama. Pitanje je da li se možda radilo o astronautskim skafanderima? Za Asteke, pa i Maje, kažu da ih nije ubio konkvistadorski mač, već njima nepoznate bolesti tipa boginja ili sifilisa, za koje njihov organizam nije imao imunitet.

Zašto su, poput Egipćana, gradili piramide i hramove tako visoko? Logika kaže da su to radili kako bi bili bliže bogovima. A da li su svi ti Bogovi – koje su tražili pogledom na nebu, a crtali kao bića s krilima – bili uistinu Bogovi, plod mašte ili nešto treće? Da li su od njih dobili znanje za vladanje kalendarom i poznavanje sunčevog sustava? – to su pitanja koja su mi prolazila glavom dok sam još bio dijete, a sada sam, izlaskom iz Antropološkog muzeja, bio još i više zbunjen.

Neke odgovore možda nikad nećemo dobiti, ali ostaje gorka činjenica kako je vojska jedne civilizacije – u kojoj se vjerovalo da je Zemlja samo ravna ploča na divovskim kornjačama – zatrla drugu, koja je davno prije njih poznavala astronomiju i činjenicu da je zemlja okrugla.

Punih stotinu godina nakon dolaska Konkvistadora, Galileo Galilei je izrekao povijesno: “Eppur si muove!” (Ipak se okreće, op.a.), ali ga je Crkva zbog toga izopćila iz društva.
Da ironija bude veća, Indijanci bi s lakoćom razumjeli o čemu je slavni talijanski znanstvenik govorio, da već tada nisu bili uništeni od strane gluplje, ali agresivnije civilizacije.