Bio je to jedan od najtoplijih dana tog kolovoza 1715. godine., a šest umornih konjanika se približavalo drevnom Kamešničkom bunaru. Podigne ruku Ahmed;
– Vojsko stoj! Ovdje ćemo napojiti konje i napuniti naše zalihe vode.
Tamnoputi Bekir odjednom zavapi uplašeno;
– Milostivi Beže, bojim se da smo u nevolji. Bunar je presušio.
– O presveti Allahu, kakva je ovo paklena zemlja? Ulogorimo se ispod ovog hrasta, pa ćemo razmisliti kako dalje. – Mudro zaključi Ahmed.
Ahmed je bio livanjski beg s činom alajbega, zapovjednika manjeg odreda elitnih turskih konjanika – spahija. A samim time i čovjek od povjerenja Mehmed-paše Celića, gospodara osmanske provincije Bosne.
Dao mu je pratnju od pet Spahija i povelju slobodnog prolaza kroz zemlje Mletačke republike, do providura na Klisu, s kojim je htio pregovarati o izlazu na more kod Splita.
Nakon hladnog doručka, Ahmed naredi;
Uzjašite spahije moje. Idemo u obližnji Sinj pa da vidimo imaju li saraje (poštanske postaje za zamjenu konja, op.a.).
Jahalo je tako naše društvo preko velikog polja, a u daljini se vidjelo brdašce s lijepom varoši ispod njega. Upita mali, debeli Merdžan;
Milostivi beže, hoćemo li stati u formaciju? Grad nije pod turskom vlasti pa…
O ti sumnjičavi Merdžane! – Prekine ga zapovjednik, te nastavi – Sinj je Mletački grad, a oni su gospoda i, ruku na srce, neće bespotrebno udariti na osmanskog bega.
Ugledaju dvoje kako obrađuju zemlju, pa Ahmed naredi;
Idi Merđane i pitaj ih kako da dođemo do najbliže saraje.
Približava se konjanik i ugleda ženu s maramom na glavi kako upravlja drvenim plugom za volom i muškarca s krznenom šubarom na glavi kako baca sjemenje u brazdu. Oboje u dugim rukavima.
Nije Merdžan ni stigao otvoriti usta, kad oboje ratara zavrišti u glas;
AAAAAAAAAAAAAAAA…UPOMOOOOĆ...BIŽIMOOOOOOOOOOOOOO…
I pobjegnu oboje takvom brzinom da su digli oblak prašine za sobom.
Čudno. Vjerojatno neke lude. – Pomisli beg i naredi pokret prema Sinju.
Na ulasku u grad, zaustavi se družina ispred ogromnog brke koji je spokojno spavao naslonjen o deblo lipe. Prozbori spahija Fakret;
Braćo, meni ovo nije drago. Kakvi su to ljudi koji po ovoj vrućini nose duge rukave i šubare od medvjeđeg krzna na glavi?
Eh, i ti si pesimista k’o i Merdžan. – Cinično prokomentira beg i pokuša probuditi usnulog ljepotana;
Dobri čovječe…dobri čovječe…
Brko se probudi, na par trenutaka ih gleda, nesiguran dali sanja. Onda razdrlji oči, poskoči na noge i zaurla;
 
– ZASKOČIŠE ME DUŠMANI MAJKU IM! LJUDIIIIII…LJUDIIIIIIIIIIIIII…UZBUNAAAAAAAAAAAAAAA!!! – I nestane trčeći uz ulice Sinja.
Sad već zabrinuti beg nastavi lagano sa svojom pratnjom kroz ulice pustog Sinja. Ni mačke na cesti. Odjednom pred njih stane zakrabuljeni franjevački svećenik s visoko podignutom slikom Gospe u rukama.
ODSTUPITE NEKRSTI! BU SOTONO! U VATRU VRAŽE PAKLENI! – stane svećenik nabrajati.
Beg siđe s konja i pokuša svećeniku objasniti;
– Dobri čovječe, dolazimo u miru i samo nam treba usluga…
 
– ODSTUP’ OD MENE ĐAVLE!!! – Uporan je bio svećenik.
Vidjevši da se stvari kompliciraju, posegne za poveljom i pruži je da mu dokaže kako dolazi u miru, a ovaj misleći da je o oružju riječ, ustukne, posrne i padne na leđa.
Beg mu priđe pomoći, pruži ruku, a iz pozadine se začuje;
Jel’ mudonjo, na starog fratra si diga ruku, a? Da vidimo vražji slugo šta ćeš sada?
A na vrhu ulice onaj isti brko što je spavao ispod stabla, s više stotina mještana.
Ahmet ih pokuša urazumiti;
Ljudi, o nesporazumu je riječ. Nismo niti takli fratra, dapače, iš’o sam mu pomoći. Ja sam Mehmed-pašin pregovarač i dolazim u miru!
Narod je šutke prilazio, širom otvorenih očiju i s pjenom na ustima, poput zombija. Svi naoružani, od jatagana, sablje i puške, pa do vila, sjekira i kamenja.
Vidjevši da je odnio vrag šalu, beg naredi;
– SPAHIJE, FORMACIJA! – I u tren se vojnici poredaju u crtu s puškama na gotovs.
Priđe brko fratru, pridigne ga i upita;
 
– Šta ti uradiše dušmani majku in? – A fratar odgovori;
 
– Ante moj, turiše me đavli na tle. Evo i sliku Gospe razbiše. – Te se okrene prema Turcima i pljune: „Pljuc“.
Beg je pokušao još nešto reći u svoju obranu, ali se čuo samo tup udarac – TOK! – te je pao s konja kao gromom pokošen. Neko je povikao iz rulje;
– A-ha, dobro san ga dernija stinon!
Spahije su zapucale na Sinjane, kojih je u smrtnom hropcu palo dvoje, troje, a onda ih je zasula kiša kamenja, metaka, psovki.. Prvi nalet smrtno pokosi tri spahije, a ostatak se okrene i stane bijegom spašavati živote.
Debeli Merdžan nije bio brz, pa su ga zbacili s konja i onesvijestili.
Dvojica preostalih spahija su galopirali poljem prema Livnu, a za njima je u oblaku prašine batilo sedam stotina pari opanaka. Predaja kaže da su ih sustigli na zapadnim obroncima Kamešnice i zatukli.
Merdžan se probudio zavezan o klin, a imao je što i vidjeti. Stotine ljudi je preskakalo neku vatru, pijani su padali, pucali, pjevali neku čudnu pjesmu koja je uvijek počinjala sa – „Ojanojaaaa..“.
Ali kad je pogledao sa strane, skamenio se. Ražanj, a na njemu neka čudna životinja. Nalik na čovjeka. A onda shvati surovu istinu – O presveti Allahu, oni su ispekli Ahmeta! – I onesvijestio se ponovo.
U zoru ga je probudilo polijevanje vodom. Stotine ljudi je spavalo na podu, vatra se ugasla, a od bega nisu ostala ni rebarca. Ispred njega je stajao brkati Ante i dao mu begovu glavu, s objašnjenjem da ga ostavlja živim samo zato da Mehmed-paši prenese jasnu poruku.
Povjesničari Sarajevskog dvora se kunu da je Cerić pao na koljena i zaplakao kada su mu doveli Merdžana na magarcu i sa alajbegovom glavom pod rukom. Zgrožen vandalizmom, nikad više nije poslao niti jednog osmanskog vojnika zapadno od Livna.
Ante je istovremeno naredio da se svake godine na taj dan, u spomen na tu pobjedu protiv turskog vraga, narod natječe u viteškoj igri nazvanoj – Alka.
A.D. 1748.
Brkati Ante na samrtničkoj postelji. Upita ga uplakani unuk Petar;
Dide, deder, daj mi još jednon ispričaj kako ste obranili Sinj od šesto Turaka…
A.D. 1805.
Stari Petar nateže bocu ispred kuće, a okruže ga seoska djeca. Mali Anđelko skupi hrabrosti pa upita;
– Dide Petre, oćeš nan ispričati kako je tvoj dida sa seljanima potira turskog bega sa šest iljada spahija?
A.D. 1894
Održavala se, sad već tradicionalna Sinjska Alka. A ispred gradskih zidina, njemački fotograf National Geographica je upravo ovjekovječio starca nalik na mumiju. Drugi mu je postavljao pitanja uz pomoć prevodioca i marljivo zapisivao u bilježnicu. Slijepi Anđelko je prepričavao davnu povijest;
I unda nan se približavala vojska od šezdest iljada Turaka žednih krvi s Mehmed-pašom Cerićem na čelu. Zemlja se tresla pod njiziman.
Vojvoda Ante sa brkovin do poda i vatron u očima, skupi najboljih sedansto sinjskih sinova, stane na čelo kolone i…
I… A di san ono sta dico moja? – Upita, a prevodilac mu odgovori;
O brkatom vojvodi Anti na čelu kolone.
– E je, tako je. – Odgovori dida i nastavi. – I vojvoda naredi juriš. Deset iljada turskih majki je taj dan plakalo, a ostatak spahija se od straja nije do Carigrada zaustavilo.
 
 Eto dico moja, to van je živa istina. – I namigne prevodiocu onim sablasnim okom;
– Ikice, recider tom Švabi da mi da koji dinar za pivu.
 
 
(više o autoru na: www.themladichi.com i www.juricagalic.com)

(Visited 1 times, 1 visits today)

Facebook komentari