“Vatra je život, a ponekad i nekoliko života. Vatra je nepredvidljiva, baca iskre i ponekad opeče one u blizini.
 
Topla je ali varljiva. Daje život, ali ga i uzima.” – Igor Čarenšek
Požari su česta pojava u Dalmaciji. Nije zalud Nele pjevao: “da ne izgorim kao Brač u Julu”, aludirajući na požare kao sasvim normalnu pojavu u primorju osamdesetih.
U nastavku priče, bio je jul ilitiga srpanj, a moj jutarnji mir, nakon noćne smjene, poremetio je ulazak supruge u sobu.
Šta radiš božja ženo? – upitah je, a onda odgovori da treba moj dvogled. I doda mi da kako sve gori, a da ja ležim ka gudin, dok se vatra približava Splitu.
A tek je 15 sati bilo.
Ne lupetaj. Di će Split izgorit, nemoj da te ‘ko čuje! – i mrzovoljno ustanem i bacim pogled s dvanaestog kada na Kili.
Opa. Nekakav požar ipak ima. – zaključim, skupim foto opremu i nekako nagovorim ženu da se provozamo u blizinu Mravinaca, da napravim koju fotografiju požara, kad već pišem za par portala. Ne budimo lijeni, na zadnje sjedalo, pored torbe s fotoaparatom, stavili smo i našu bebu od 5 mjeseci.
Međutim, što smo se više približavali Mravincima, desetak kilometara od Splita, počinjem shvaćati kako situacija i nije baš bezazlena.
Kod Kučina zastajemo i ugledamo prizor koji nas skameni. Nadao sam se prizoru šumskog požara, ali tek sada shvaćam da je nekoliko kuća u okruženju, a neke, čini se i gore. Bože, ima li tužnijeg prizora od onog gdje čovjeku kuća gori?
Sav taj trud, sve te godine odricanja…sve nestane zbog jednog bačenog opuška u krivo vrijeme. A danas je definitivno bilo krivo. Jak vjetar je puhao prema zapadu i odmah sam okrenuo auto put Solina, preciznije šoping centra Mercator, gdje sam ostavio obitelj na kavi, obećavši im da se vraćam za najkasnije pola sata, tek da okinem još koju fotografiju.
Za deset minuta sam opet bio na istom mjestu, ali više publike nije bilo. Ljudi su u panici išli u pravcu Solina, a ja sam bio jedino auto koje je jurilo u suprotnom pravcu, često izazivajući čuđenje u ljudima koji su mi, iz svojih auta, mahali ili signalizirali svjetlima, da se okrenem.
Gotovo u zadnjem trenutku dolazim u ulicu Ante Starčevića, na pola puta između Kučine i Žrnovnice, taman prije nego policija zatvori cestu iz pravca Solina. Auto parkiram na cestu, pored jednog crvenog Renaulta 4, odakle se proteže pogled na čak desetak kilometara vatrene linije koja divlja na vrhovima okolnih brda. Srećom po mještane ovog sela, vjetar puše s istoka, tako da prijeti Mravincima, ali ne i njihovom selu
Zabrinut za ljude u Mravincima, do kojih više zbog blokade ne mogu doći, vadim fotoaparat i bilježim šumski požar. U daljini je, a opet osjećaš onaj divlji strah zbog njega. Vjerojatno je to u našoj genetskoj podsvijesti još od davnina. Nekoliko prastarih vatrogasnih vozila juri prema vatri, a ja sve to ovjekovječujem fotoaparatom. Ljudi pokraj mene su na cesti i svi snimaju svojim mobitelima, samo jedan starac, polijevajući mladice maslina, upozorava da se ostavimo snimanja i da bježimo.
Nakon nekih pola sata napredovanja prema istoku, vjetar se odjednom neobično zaustavlja . Vatra više ne napreduje prema zapadu, reklo bi se da stagnira na mjestu, dok njeni plameni jezici bacaju i do dvadeset metara u vis, a dim zaklanja sunce.
Odjednom vjetar, kao u najgorem hororu, okreće prema meni, put juga, gdje se i ja nalazim, nekih 300 metara od vatrene linije i nekih 100 metara od naselja i ekipe s mobitelima. U samo jednom trenutku shvatim svu strahotu požara. Ne znam da li me više preplašila brzina kretanja vatrene stihije, ogromna vrućina koja me zapljusnula ili ono zlokobno pucketanje gorućih grančica i šišaka.
Užurbano se povlačim prema selu, svako par koraka zastajkujući da okinem koju fotografiju. Primjećujem mladića od nekih tridesetak godina kako bježi iz maslinika, pri čemu mu ispada najnoviji mobitel. Vičem mu da ga uzme, na što se on ne obazire i pokušava upaliti motor na cesti. Tek nakon što sam mu par puta viknuo da ga uzme, silazi s motora i uzima ga, mrmljajući;
U k… i mobitel! – te pali motor i nestaje. – Shvaćam kako panika razorno djeluje na neke ljude.
Dolazim do ceste, desetak metara od prve kuće, tek nešto malo iznad ekipe koja više ne snima mobitelima, već panično ulaze u svoje aute i bježe. Ima i dobar razlog za to. Naime, požar bjesni i s istočne strane, od pravca Žrnovnice, tako da se sada nalazimo u svojevrsnom okruženju u obliku polumjeseca.
U samo 10 minuta vatra guta svih onih 300 metara šume i dolazi do ceste koja je jedina brana od ulaska u selo. Na toj crti stoji samo jedan čovjek i bilježi pakao samo 20 metara od njegove kuće, koja je prva na udaru.
Trenutak nakon selo je u okruženju. Neke kuće hvata plamen, a vatra nalazi put uz cestu s njene istočne strane. A tu su joj na putu kuće u kojima ima još dosta ljudi, kao i mnoštvo auta. Prvi put vidim apokalipsu licem u lice.
Jedna scena mi se reže u pamćenje. Starac, koji je jedini ljude upozoravao ljude na opasnost, sada je polijevao crvenog Renaulta 4, u apsurdnom naporu da ga spasi od požara koji je bjesnio tek par koraka od njega.
Pitao sam ga zašto ga ne upali, odgovorio mi je da mu je baterija prazna. Kada sam mu predložio da ga odguramo, rekao je;
Ajde sinko, radi ti svoj posao.
Taj drzak odgovor me je ipak posramio, koliko se može uopće posramiti fotograf na zadatku, kada dođe u dvojbu da li je moralnije fotografirati ili pomoći čovjeku u nevolji. Ovdje sam ipak odlučio nastaviti fotografirati nepravednu borbu čovjeka i prirode, pokušaj da se spasi simbol nekih prošlih vremena, koji je toliko cigli i materijala prenio u svome malome prtljažniku i koji je zaslužan za izgradnju kuće kojoj je prijetio požar.
Starac je to znao, ali je odlučio prkositi jačem neprijatelju. Ubrzo je crveni autić izgorio, a čovjek je tužno nastavio gasiti mladice voćaka i maslina.
Stvari su kulminirale nakon nekoliko detonacija, vjerojatno od zapaljenja goriva ili boca plina, pa su se nakon toga povukli i preostali ljudi, kao i vatrogasno vozilo koje se nije moglo nositi s tolikim požarom. Samo je cesta dijelila selo od vatrene stihije.
Ironično, upravo u tom trenutku me nazvala žena i pitala jesam na sigurnom i kada se vraćam.
– Naravno da jesam. – umirio sam je i obećao da se vraćam ubrzo.
I onda trenutak kada shvatiš da nisi u mogućnosti zaustaviti toliku vatru, ali da ipak možeš pomoći na neki način. Vatra nije prešla cestu, ali se kretala uz duž njenog istočnog ruba prema jugu, gdje je također bilo naselje. I tamo je jedan čovjek, jedva pokretan, odbijao napustiti kuću koja je bila na među prvima na udaru i u koju je, vjerojatno, uložio sav svoj život. Doslovno smo ga iz oblaka otrovnog dima iznijeli na cestu, gdje su po njega, za koji trenutak, došla njegova djeca.
Međutim, u svoj toj panici, netko je zaboravio i lovačkog psa u kavezu, na samo par metara od vatre, pa smo ga oslobodili i predali drugom susjedu na čuvanje. Trenuci su ga dijelili od užasne smrti. A samo to mi je i bilo na pameti u tom trenutku. Ako je ovdje bilo tako strašno, kako je u Žrnovnici i Mravincima, da li je tamo bilo žrtava? – pitao sam se, u strahu da nije tko stradao u ovoj apokalipsi. A zaista su bile velike šanse za to.
Opet sam se latio fotoaparata i zabilježio niz auta i kamiona kako gore. Nije im se moglo pomoći.
Oko 18.00 satin priroda ponovno dokazuje koliko je moćna i prevrtljiva, ovaj put srećom po ljude u tom selu. Iz neobjašnjivih razloga ponovno mijenja smjer i širi se prema istoku. Kako cesta dijeli selo od vatre, ona dalje gori s druge strane, u pravcu Mravinaca i s istočne strane, od Žrnovnice prema Strožancu.
Jurim jedinom dostupnom cestom od Žrnovnice prema Stobreču, žena mi je jako zabrinuta i idem po nju obilaznicom u Solin. Na križanju kod Stobreča tek shvatim da je iznad cijelog Splita crvena boja neba.
Dolaskom u svoj kvart, naselje Kila, koje je istočni ulaz u grad, odmah pored ogromnog šoping Centra “City One”, shvatimo da je moja žena bila u pravu na početku ove priče. Vatra je uspjela nemoguće i našla je put od Žrnovnice i onog mjesta gdje sam snimao, sve do ulaska u urbani dio grada, prolazeći pored dvije benzinske stanice, gradskog odlagališta smeća, groblja…i sad je evo ispred naših kuća, a da stvar bude gora, došla je na samu granicu s glavnom gradskom trafostanicom. Apstraktna pojava, kanaderi lete iznad krovova nebodera.
Spuštam se u ulicu i pridružujem stotinama ljudi koji brane zadnju liniju obrane grada kako znaju i umiju. Priključujemo se s 5-6 dugih, vatrogasnih cijevi na kvartovske hidrante i u ljudskim lancima, od kojih u nekima ima i po pedeset ljudi, srljamo s cijevima u vatru. Vatra je donijela veliko zlo, ali i spoznaju da su ljudi jedan uz drugoga u teškim trenucima. Jer kako drugačije objasniti pojavu kad su u istom lancu i vatrogasac i policajac i navijač i susjed sa susjedom, s kojim inače nije u dobrim odnosima?
Vatra je pred Splitom, oko 23.30 ugašena, ali su već istu noć ljudi branili Strožanac, a ostale dijelove Dalmacije sve do kraja ljeta. Na znanje i ravnanje vlastima za bolju organizaciju vatrogasne efikasnosti, pravosuđu na strožim sankcijama naspram piromana i na kraju – nama samima.
Svatko od nas mora dati svoj obol da se ova situacija više nikad ne ponovi. Jer i običan čovjek je zakazao nekošenjem trave i bacanjem raznoraznog otpada u prirodu.
Umjesto završne riječi, neka fotografije od “dana poslije” ispričaju svoju priču…
Više o autoru na: www.themladichi.com i www.juricagalic.com

(Visited 1 times, 1 visits today)

Facebook komentari