Vrijeme čini svoje. Koliko god to osporavali, naša svijest se mijenja i sve što je prošlo, jednostavno će i ostati prošlost. Tako je i s petardama. Sjećam se ratnih godina, mislim da je bila 1992. Mjesto radnje crkva Gospe od Zdravlja. Nema iz čega se tu polnoćku nije pucalo. Lako za petarde koje su tada bile kudikamo jače od današnjih, ali nebo su šarali svjetleći meci kalašnjikova Hrvatske vojske, a ne bi slučajnost bila ni pokoja detonacija gospodarskog eksploziva. Bolje da svijest radi svoje, to je bilo previše.
Mi djeca smo po splitskim ulicama i kaletama uglavnom pucali iz garbure, ako bi imali sreću da nam netko taj dragocjeni, sivi kamen kiselkastog mirisa donese iz škvera ili sjeverne luke. Plin tog kalcijevog nitrata je drugima služio za zavarivanje metala ili sjaj speleoloških i rudarskih lampi, a nama za ulične eksplozije. Najčešće bi na garburu pljunuli, a kada bi kamen u kontaktu s pljuvačkom počelo ispuštati mjehuriće, tada bi ga začepili u prazni važ od boje ili Cedevite, potpalili na izbušenu rupicu i čekali da reakcija s plinom učini svoje. BOOOOOOM!! Stresla bi se stakla na prozorima, a ljudi bi s prozora vikali: „BIŽ'TE ĆA MULCI JEDNI!“. Ne trebam ni spominjati kakva bi reakcija bila kada bi neki netko „pametan“ isti postupak ponovio u kanti za smeće s deset puta više garbure i vode. Da, bilo je i takvih ekstrema. Dobro smo i živi.
S druge strane, petarde su koštale puno više pa su bile luksuz. Išli bi kod Kauboja na Peristil i nakupovali se petardi zapadnih proizvođača, poput Piratki, Svedesa, Sandokanki, Fiesta i sličnih. Svaka je imala svoju svrhu. Na žalost, stradali bi poštanski sandučići, popodnevni san udarnika socijalizma detonacijama po portunima i slična zlobna zlodjela. Da, što više ovo pišem, sve mi se čini da je osamdesetih i devedesetih pirotehnika bilo nužno zlo u rukama malih sadista. Buka se stvarala iz starter pištolja, tondina, pa i iz naprava ulične izrade poput cijevi od antene punjene barutom iz nekoliko petardi ili kemijskom u koju bi zalemili feder, nategli 3-4 šibice, pritisnuli od kresivo šibica i ispalili poput malog vulkana.
A životinje... Na njih se nekada drugačije gledalo. Za većinu ljudi su imale svrhu i namjenu. Na primjer, krava je bila za jesti, pas čuvar kuće, a maca lovac miševa oko kuće. Nije bilo neke pretjerane empatije prema njima, mada je i tada bilo ljudi koji su ih držali u kući kao ljubimce. Primjerice moja obitelj. Imali smo i hrčka i papigu i ribice i sve što bi mojoj majci uvalio onaj spretni trgovac iz ZOO Hobbyja, jedinog tadašnjeg dućana u Splitu. Tako sam i ja zavolio životinje. Ali opet nisam imao svijest o tome da buka petardi šteti zdravlju nekog psa ili mace. Jednostavno nisam znao, nije mi imao tko reći, niti sam to imao gdje pročitati. Nije bilo interneta niti grupa poput „azil ovaj ili onaj“. Danas, kada imam svoga psa, koji se doduše ne boji ničega, pa ni petardi, pazim da ga ne izlažem stresnim situacijama za vrijeme novogodišnjih blagdana. Danas bi, u ime svih životinje koje tih dana pate, možda i zabranio korištenje petardi.
Ali me to nije spriječilo da sa svojim prijateljima, s kojima snimam YouTube retro emisije, odem na Duilovo i u napuštenom hotelu uz more isprobamo svu silu eksplozivnih „radosti“ iz djetinjstva. Dovoljno je bilo pomirisati onaj reski miris garbure da me sjećanja preplave. Kresnit petardu, upaliti baklju (čak je i izvaditi iz mora nakon snimanja). Lagao bi kada bi rekao da se nisam pretvorio u dijete. Isto kao i svi moji prijatelji: Doro Periš, Saša Stojanović Sapa, Srđan Tutić, Zvonimir Pavlinović, Ante Bonacin, Željan Popadić, Joško Stipanović i Tony Marasović. Svi mahom generacija X (1960-1980.) i Y (1980-1995.).
Osim jednog. On je bio generacija Z (od 1995.). Mali Ivica Periš. Dijete Facebooka, kompjutera i igrica. Mislili smo da ga petarde neće zanimati. Ali uživao je i u njegovim očima smo vidjeli nekadašnji sjaj naših očiju. Možda on bude zadnji svjedok užitka stare generacije u nečemu tako nebitnom i bespotrebnom. Posljednji garburaš.
