Ostala je bila ta još jedna utakmica, ali kako to uvijek biva s našim nogometašima, nimalo lišena rezultatskog imperativa kojom bismo se (remi ili pobjeda) kvalificirali na Euro 2020!

Nimalo ne sumnjajući u snagu i kvalitetu naših nogometaša spram Slovaka i njihovih kombinacija za plasman na Euro, ta večer na Rujevici nosila je ipak imperativ pobjede uz veliki nacionalni naboj kakav već dugo nije krasio niti jedan naš nacionalni kolektiv.
Stoga sve čestitke prvenstveno selektoru Zlatku Daliću za sjajno vođenu utakmicu kao i igračima na odličnoj igri.

Izbornik Dalić je vjerovao igračima koje je poslao na teren, oni su zbilja odigrali kontra Slovaka na visokom nivou i unatoč zaostatku od 0:1 na prvom poluvremenu, ušli su odlučno u drugo poluvrijeme pa je tako tempiran i pogođen ulazak nepredvidivog i lucidnog Brekala koji je donio svježinu i unio nemir među Slovake, a sve je garnirano sjajnim egzekucijama robusnog Vlašića, strašnog Petkovića i hrvatskog “Riberya” Perišića, što je odvelo našu reprezentaciju na još jedno veliko natjecanje – Euro 2020.

I time je Zlatko Dalić napravio još jedan uspjeh (drugi, nakon Ćire Blaževića) gdje je povezao plasmane naših nogometaša na dva velika natjecanja zaredom.
I dok su bili upitnici i pomalo gnjev glede izbora Rujevice, Dalić je stoički priznao da je dijelom i sam kriv za to, a u isto vrijeme je odbio kineske emisare i ugovor(e) života! Sve zbog Hrvatske i kako je rekao, privilegije i časti da vodi najbolje nogometaše na svijetu te da kao nikad prije uživa u nogometu.

No ono što krasi naše nogometaše jeste ta simbolika zajedništva i domoljublja na kojem ustrajava i kojeg promiče izbornik Dalić. Unatoč tome što mu to isto zamjeraju neki naši mediji kao i nekim igračima, što to ima loše u patriotizmu, poštenoj i sportskoj borbi za nacionalni dres i pozivanje na ujedinjenost?! U ovim danima tuge i ponosa, to nam svakako treba.
Od prvog dana Dalić ne bira strane nego bira Hrvatsku, plasmanom u Rusiju i ruskim bitkama do finala ujedinio je hrvatsku naciju, a posebno treba istaknuti njegov jedan osvrt nakon pobjede na Rujevici da će sad u miru otići se pokloniti žrtvama Vukovara i Škabrnje.

Padne mi napamet kako loše zvuči kad neki političar(i) kaže(u) s vremena na vrijeme da “izražava(ju) zahvalnost” tim istim žrtvama a da se pri tome upitamo – a što to zapravo i suštinski znači? Volio bih znati čime i kako izražavaju zahvalnost? Što su učinili toliko dobroga kad stalno dopiru vapaji ljudi iz tih heroja mučenika, Vukovara i Škabrnje?

I dok je radost zbog plasmana na Euro velika, rastu i očekivanja da će ova generacija ostvariti još jedan uspjeh i možda na Euru otići do kraja.
Tome slično se nada i naš kapetan Luka Modrić koji je odmah nakon uspjeha na Rujevici imao u Zagrebu internacionalnu promociju knjige “Moja igra” gdje se skupila krema hrvatskog, europskog i svjetskog sporta, a koja govori o njegovom odrastanju, ratnim strahotama, ljubavi prema djedu koji je ubijen u Domovinskom ratu, prognanstvu, usponima i padovima, ljubavi prema nogometu, ostvarenju sna da bude najbolji na svijetu…

Naš legendarni kapetan Zvone Boban ga je opisao s dvije riječi: skromni genije. I kako je rekao, želja mu je da to bude baš ovih dana, da sva ta nogometna radost bar donekle nadvlada ratnu tugu koju je donio kao dijete gdje je god došao.

A ovih dana, Hrvatska će tiho i tužno u molitvi sjetiti se Vukovara i Škabrnje, simbola patnje, ratnih strahota i beskrajne tuge.

Kročiti tim putevima gdje je neprijatelj sijao smrt i sjećati se onih kojih više nema, tužna je stvarnost koja je sve samo ne kakva treba biti – poštena i pravična, svakog tko nosi te bolne uspomene i ratne rane, tko će doći tiho u kolonu sjećanja i još uvijek s ponosom pogledati prema hrvatskom barjaku. Pogledom prema barjaku koji je već dugo godina nagrižen tugom i gnjevom, ali ispunjen ponosom. I pokloniti se hrvatskoj žrtvi.