Što je Hrvatska bez naših sportaša? Ili bez pravih navijača?

Nije ništa novo kad konstatiramo koliku radost našoj naciji donose sve hrvatske pobjede na bilo kojem natjecateljskom polju a svakako je vrijedno istaknuti da su Hrvati samo kroz sportske pobjede apsolutno ujedinjeni. Takvo zajedništvo može se poistovjetiti jedino još iz vremena Domovinskog rata.

U sivilu turobnih vijesti koje nam pod nos svakodnevno guraju mediji, u moru populističkih izjava naših političara kako je sve kod nas divno i krasno, a da ljudi zapravo iseljavaju iz Hrvatske zbog izazova bolje zarade ili avanture, što je jedino ostalo čemu se istinski možemo radovati kao nacija?

Ništa drugo nego naši sportaši i njihovi rezultati odnosno pobjede jer upravo oni na skoro svakom velikom natjecanju donose novu radost i nova slavlja i tako opijeni time, sva ta teška svakodnevica postaje u tim trenucima sekundarno važna.

Ovog siječnja naši sportaši nastupaju na dva europska prvenstva – u vaterpolu i rukometu.



Početak hrvatskog vaterpola – u Splitu

Priča o hrvatskom vaterpolu počela je na splitskim Bačvicama daleke 1908. godine i od tada pa do danas slovimo kao ponajveća vaterpolo nacija u svijetu. Niz je svjetskih vaterpolo velikana koje je Hrvatska iznjedrila a svakako treba istaknuti najvećeg i najtrofejnijeg svjetskog trenera Ratka Rudića.

Činjenice radi, samo u zadnjih 12 godina vaterpolisti su osvojili čak 24 medalje s europskih, svjetskih i olimpijskih natjecanja uz veliku četvorku (Juga, Mladost, Jadran, Primorje) koja je osvajala europska klupska prvenstva a sigurno ćemo se radovati i novim medaljama naših vaterpolista i ovog siječnja s Eura.

Rukomet – naš najuspješniji momčadski sport

Naši rukometaši uz vaterpoliste najuspješniji su hrvatski sportaši kad je riječ o momčadskim sportovima. Hrvatski rukometaši obilježili su svjetsku scenu. Nakon velikog Patrika Ćavara nije bilo na vidiku takvog svjetskog velikana, ali onda smo dobili Ivana Balića (jednog od najvećih svjetskih majstora rukometa svih vremena), potom Domagoja Duvnjaka a na tom putu je (premda onako pomalo stidljivo) i Luka Cindrić (ponajbolji europski igrač) i član velike Barcelone. Način kako su odigrali protiv jedne velesile poput Njemačke (koji su bili višestruki prvaci odnosno osvajači olimpijskih, svjetskih i europskih medalja), koja ima najjaču rukometnu ligu svijeta i najbolji Savez (po svim parametrima višestruko skuplji od HRS-a i daleko infrastrukturalno posloženiji), i protiv koje su odigrali meč za rukometne i sportske anale, vrijedan je svakog divljenja i svakog potrošenog decibela.

Kakav samo karakter pobjednika imaju ti naši rukometaši. To je čudo!

Utakmicu koju su odigrali sinoć je pojam sporta! Ustrajnost, neodustajanje, vjera, emocija, snaga, izdržljivost, inteligencija… Naklon!

Niz sportskih uspjeha je pomalo nestvaran s obzirom na realnost. Fantastični niz o čak 21 seniorskoj medalji, 11 juniorskih medalja, 3 kadetske medalje s Olimpijada, europskih i svjetskih prvenstava, uz klupske uspjehe (Zagreb, Podravka, Metković) možda ostavlja dojam sjajnog sustavnog rada kao i u vaterpolu ali neizostavan problem (realnost) su infrastrukturalni uvjeti koji će se teško stvoriti preko noći.

Tako velika sportska velesila koja je većinu svih svojih medalja iskovala u improviziranim (infrastrukturalnim) okolnostima, čija su državna ulaganja u sport po EUROSTAT-u među najnižima u Europi i u među državama EU-a, čiji su sportaši pojam divljenja i respekta u cijelom svijetu, strašan je domoljubni okidač našim navijačima.

Nogometna euforija

U sjećanju mi je ostala totalna navijačka euforija iz 1998. kada smo u Francuskoj osvojili broncu na nogometnom Mundialu, vjerovao sam da se to teško može ponoviti to koliko nas je bilo i što su pružili naši navijači u Rusiji me razuvjerilo.

Prema austrijskim medijima, na ovom Europskim prvenstvu najveću dominaciju, ali i simpatije među navijačima imaju upravo naši navijači. To nije čudno zbog blizine Austrije, ali i velikog broja naših ljudi koji žive u i oko Austrije.

I prilično sam siguran da ćemo se radovati koncem siječnja lijepim vijestima s rukometnog Eura kad turnir uđe u završnicu, a vrhunac navijačke groznice tek nas čeka.
Pogađate – nogometni Euro ovog ljeta!



1 KOMENTAR

  1. Ljepo je gledati i citati o sportskim uspijesima nasih sportasa. No mene zanima koliko bi se tih uspijesnih sportasa bavilo tim sportom da iza svega ne stoji veliki novac? Koliko bi se njih bavilo sportom iz ciste ljubavi prema tom sportu, i jos bi recimo trebali placati koristenje sportskih objekata? Znam recimo da su prije 50-tak godina mnoge Engleske nogometne timove cinile grupe entuzijasta amatera, koji su na utakmice dolazili javnim prejevozom a ne skupocijenim limuzinama, da su 5 – 6 dana u tjednu radili neke poslove od cega su prehranjivali obitelj, a da su na utakmice izvan mijesta zivota putovali vlakovima ili redovnim autobusnim linijama. Tada je ulaznica za utakmicu kostala koliko satnica za 2 – 3 sata rada, a danas ulaznica kosta vise od pola tjedne place a za neke susrete i vide od dvotjedne place.
    Tada na stadionima nisu postojali lux restorani i nisu se tocila skupocijena pica, ma na mnogim stadionima pice je bilo zabranjeno. NO pohlepa za novcem sve je unistila i sav sport je zapravo sport je biznis i svakim danom sve gori, sve pohlepniji koji mladima daje pogresnu poruku, mada nije samo sport sve smo unistili gladju za lakom zaradom i novcem.
    Smatram da bi trebalo javno objesiti nekoga tko nekom sportasu dade godisnju placu vise nego li sto ima doktor ljecnik specijalista, koga mi trebamo ljecnike ili sportase koji se igraju.

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime