Svakodnevno smo svjedoci da je vlast odnosno politika zastupljena u mnogim i bitnim segmentima društvene zajednice pa je tako i prisutna i u svijetu sporta. Budući da je sport općenito vrlo raširen i globalno najvažniji društveni trend te društveno utjecajan jer okuplja brojne zaljubljenike u sve vrste sportova, često smo svjedoci uplitanja politike u sport. Kroz hrvatske medije često se provlači činjenica da su ulaganja države u hrvatski sport minimalna te obrnuto proporcionalna rezultatima koje hrvatski sportaši postižu u svjetskoj konkurenciji. I možemo samo prisnažiti činjenicu da većina (ako ne i svi) vrhunski rezultati hrvatskih sportaša nisu produkt državnih projekata nego prije svega osobnih odnosno obiteljskih projekata i vizija.
Političari u sportašima prepoznaju "mamce" za mase
Danas je postalo sasvim normalno da se sportaši koriste za različite političke svrhe odnosno kao sredstvo pridobivanja masa u političkim kampanjama budući da je sport odličan promotor Hrvatske. I to je legitimno i razumljivo. I dvojako interesno – bivši sportaši žele ponovno osnažiti svoj društveni a samim time i politički utjecaj naviknuti i dijelom na svjetla velikih pozornica, a s druge strane političari u njima prepoznaju „mamce“ za mase ali i jednako važno- jake karaktere koji su naučili ostvariti postavljene ciljeve što političarima svakako odgovara.
I površno gledajući nameće se zaključak da se politika i sport isprepliću kroz dva segmenta: degradaciju sporta gdje je sport sredstvo politike koje služi za ostvarivanje političkih ciljeva te degradaciju politike gdje se politički ciljevi ostvaruju posredstvom sporta. Doduše ova zadnja teza je prisutna svugdje ali nije presudno dominantna.
Tko će prvi primiti sportske pobjednike nakon povratka u Hrvatsku
Sport je na prostoru Hrvatske, naročito devedesetih godina, služio kao snažno sredstvo nacionalne identifikacije i integracije hrvatske nacije i naši sportaši bili su i ostali najveći i najbolji promicatelji naše Domovine, kako god kome to zvučalo. Sportaši su bili i bit će dio političke propagande jer su se sve političke elite od nastanka države do danas uvijek trudile tko će prvi primiti sportske pobjednike nakon povratka u Hrvatsku, tko će im iskazati veću počast te tko će im se više na određen način dodvoriti.
Nije ništa neobično da srećemo politiku u sportu i to nije samo hrvatska umotvorina. Politika je od davnina prisutna u sportu, još od Olimpijskih igara na kojima je bila prisutna rasna diskriminacija pa je čak dolazilo i do bojkota Olimpijskih igara zbog raznih neriješenih političkih pitanja između istoka i zapada i ostalih gorućih otvorenih pitanja kao i izbacivanja momčadi s europskih i svjetskih prvenstava zbog političkih sankcija. Niz je i poznatih svjetskih i hrvatskih sportaša koji su se okušali ili jesu aktivni u politici. I to je dobro. I trebaju biti u politici da sportu bude bolje i da učine društvo boljim. Ali nije dobro da je sport i sve oko sporta i dalje u zapeću političkih igara i odlučivanja, nije dobro da se politika upliće u sportske procese određenih saveza, da ponekad više ovisimo o gospodarstvenicima koji drže sport iznad vode više nego politika. Treba misliti i korak dalje te prepoznati trenutke i potrebe svojih sportaša, državnih ili lokalnih sportskih projekata, osnažiti financijski sport u cjelini, osnažiti i poticati sportsku rekreaciju djece i mladih, razvijati i implementirati što konkretnije sve pozitivno-pravne propise te ih provoditi (Zakon o sportu) te dati sportašima svojevrsnu neovisnost o politici.
Kakvo je stanje u Hrvatskoj?
Većina građana ne voli i ne podupire uplitanje politike u sport, kao ni postavljanje političara za čelnika sportskog kluba no s druge strane većina smatra kako je moć politike važna za održavanje raznih sportskih natjecanja. Idealno bi bilo da vodstvo sportskog kluba ili saveza vodi stručna osoba u toj grani sporta, a ne neki političar bez znanja i stručnosti već samo da bi nahranio svoj ego zbog svoje političke moći. Koliko god je činjenica da Hrvatska ima uspješne sportaše koji nastupaju u najvećim europskim i svjetskim klubovima i kao takvi čine pojedinu hrvatsku reprezentaciju jakom i prepoznatljivom te kao takvi predstavljaju svoju domovinu u svijetu na najbolji mogući način, s druge strane, hrvatski političari nisu idealan primjer poštenja, pravde i marljivosti pa je potrebno i poželjno pronaći balans između sporta i politike. Budući da je Hrvatska zemlja uspješnih sportaša, bilo bi idealno da politika ne zauzima glavno mjesto u sportu, već da svojim djelovanjem pridonosi još boljim rezultatima sportaša.
Iz kojeg god kuta gledali, sport je neodvojiv od politike iz dva razloga: jer politika treba financirati sport i jer su viđeni sportaši dobrodošli kao „manekeni“ politike. Sport bi se trebao temeljiti na sportskoj politici, a ne na politici u sportu. Rezultati uplitanja politike u sport mogu biti pozitivni, ali nažalost i negativni što svjedoči trenutno stanje u hrvatskom sportu. Nogometna i(li) sportska tuga s juga, pustoš sportske ravne Slavonije, mrvice sportskom amaterizmu, neprovođenje i nedosljednost Zakona o sportu ili pak koncentracija apsolutne sportske i financijske moći u jednom gradu nisu i ne mogu biti garancija da je ovakva politika sportu i sportašima istinski saveznik.
