Podijelite

Hrvatska jeste mala država ali u globalnim okvirima posebno kad je riječ o sportu, u ovom slučaju borilačkim sportovima, uvijek je bila prepoznatljiva. Bezbroj je imena borilačkih velikana koji su upisali Hrvatsku na mapu svijeta kao velesilu kad je riječ o osvajanju medalja.

Njihov put do vrha je bio posut trnjem, znojem, krvlju, ozljedama, usponima i padovima ali nitko i nikada im ne može osporiti da su bili idoli mnogim generacijama, da su se zbog njih rađali novi šampioni i da su bili i ostali ponos svoje Hrvatske te da su zaslužili respekt cijelog svijeta za sva vremena. Oproštaj svakog sportaša od sportske karijere je emotivno jako bolan kraj za samog sportaša ali i za sve njegove fanove.

No osim emotivne boli postoji još i ona veća i teža bol odnosno traume od karijere i silnih treninga i mečeva koje sportaši akumuliraju, i zbog čega nekad naprasno prekidaju karijeru. I uslijed bolesti nastavljaju novu bitku, novi meč, onaj najveći i najteži.

Legende i šampioni

Ovih dana se od svoje borilačke karijere oprostio Mirko Cro Cop Filipović, jedan od najboljih svjetskih MMA boraca. Nažalost, njegovu karijeru uvjetovala je, za razliku od niza prijašnjih teških ozljeda koje su ga pratile kroz karijeru, ovaj put pretrpljeni moždani udar i preporuke liječnika da odmah objesi rukavice od klklin.
Iznenada se povukao u 44. godini života, iako je bio u zavidnoj kondicijskoj formi a sudeći po zadnjim mečevima, izgledao je nikad spremniji te smo nakon Nelsona očekivali njegov skorašnji novi meč protiv još jednog od velikana koje je priželjkivala MMA scena.

Fanatizam koji je pokazivao tijekom treninga i tijekom mečeva stvorili su od njega planetarno popularnog ultimate fight i K1 borca koji je zadivio svijet. Svoj borilački put počeo je u karateu u Varaždinu, taekwondou te amaterskom boksu gdje bio član hrvatske reprezentacije a širu javnost je tek nedavno upoznao sa svojim počecima u Vinkovcima gdje je prve poteze učio na staroj oronuloj vreći koja je postala njegov sinonim za nožne tehnike zbog kojih je u karijeri bio respektiran od strane svih boraca.

Po dolasku u Zagreb i studentskih dana, uskoro postaje policajac i zaposlenik PU zagrebačke a nakon nekog vremena postaje član elitnih specijalnih postrojbi ATJ Lučko, zbog čega je i dobio naziv Cro Cop. Zbog niza sjajnih rezultata u ringovima diljem svijeta i nadimka kojeg je nosio, dodatno je motivirao mnoge mlade policajce za borilačkim sportovima te popularizirao policiju i specijalnu policiju u Hrvatskoj i u svijetu ali to nisu dovoljno prepoznali njegovi pretpostavljeni pa je početkom 2000-ih sporazumno napustio MUP, kratko se okušao u politici kao saborski zastupnik no ipak se potom vraća svojim počecima – ringu gdje bilježi najsjajnije uspjehe.

U svojoj karijeri prema dostupnim podacima, ostvario je 38 pobjeda, 11 poraza, 2 neodlučene borbe i 1 nevažeću borbu. Godine 2006.osvaja Pride Grand Prix a 2007.g. debitira u UFC-u, u zagrebačkoj Areni 2013.g. osvaja K1 World Grand Prix a 2014.g. japanski IGF pojasa prvaka. Početkom ožujka 2019.g. oprašta se od svoje karijere zbog moždanog udara. Ostaje upamćen kao jedan od najvećih hrvatskih i svjetskih boraca ikada.

Još jedna legenda borilačkih vještina koji je 90-ih godina prošlog stoljeća bio ikona domaće i svjetske borilačke scene – Branko Cikatić, zbog teškog zdravstvenog stanja danas bije svoj najteži meč, životni meč.

Nakon mjeseci liječenja po bolnicama, danas je u krugu obitelj i bliskih prijatelja koji se brinu oko njega i pomažu da Branko dobije ovu bitku i pobijedi tešku bolest. Čovjek koji je nizao titule europskog i svjetskog prvaka u tajlandskom boksu i kickboksingu a sa nepunih 39 godina (38 godina i 208 dana) osvajanjem World Grand Prix-a u Japanu 1993. godine postao je i do danas ostao najstariji borac koji je osvojio najprestižniji i najveći K1 turnir u Japanu te tako utro put novim mladim borcima iz Hrvatske među kojima se posebno isticao Mirko Filipović, njegov tadašnji učenik. Ukupno je imao u karijeri 170 mečeva od čega 152 pobijede.

Ne smijemo dopustiti da povijest odnese u zaborav najvećeg hrvatskog borca svih vremena – Matu Parlova, stasitog Imoćanina (Ričice) koji je jedini boksač u povijesti tog sporta koji je u istoj kategoriji osvojio olimpijsku, europsku i svjetsku amatersku,te europsku i svjetsku profesionalnu titulu. Bio je najbolji hrvatski i jugoslavenski boksač svih vremena, te je već za života proglašen najboljim hrvatskim sportašem 20.stoljeća i postao član boksačke Kuće slave te dobitnik raznih najvećih priznanja u RH.

Njegov posljednji dodir s boksom bio je na Olimpijskim igrama 1984.g. gdje je imao ulogu jugoslavenskog izbornika gdje su jugoslavenski boksači postigli svoje najbolje rezultate ikada: jedno zlato, jedno srebro i dvije bronce. Nakon karijere živio je povučeno bez obzira na slavu koju je postigao, provodeći dane u svom kafiću u Puli, družeći se u uskom krugu prijatelja i čitajući poeziju. Preminuo je u srpnju 2008.g. nakon što mu je prethodno dijagnosticiran rak pluća.

Mate Parlov, Branko Cikatić i Mirko Filipović utisnuli su se u srca mnogih ljudi u Hrvatskoj i diljem svijeta. Put kojim su oni gazili bio je trnovit i mukotrpan, natopljen znojem i krvlju, ispunjen usponima i padovima, obilježili su naša odrastanja i utkani su kao uzor mnogim mlađim naraštajima i mnogim budućim borcima. Sinonim su strpljenja i uspjeha, upornosti i predanosti, žrtve za svoje ideale i svoj cilj, prkosa i inata. Pamtiti ćemo ih kad su bili najjači i kad smo se zbog njih radovali i tugovali. Oni su postali svjetske legende borilačkog sporta na ponos cijele Hrvatske!



Podijelite

Komentiraj

Napišite komentar

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Upišite svoje ime