Nije više velika vijest da je Hrvatska sportski gigant u svjetskim okvirima ali svakako jest da smo “prvaci svijeta” u apsurdima (najblaže napisano, op.p.) i to u sportovima u kojima smo do jučer harali svjetskim borilištima.
Prije nepunih godinu dana hrvatska teniska reprezentacija na čelu s Marinom Čilićem ispisala je najsjajnije poglavlje u svojoj povijesti, osvojila je zadnji Davis Cup u starom formatu i tako po drugi put iz trećeg finala, osvojila prestižnu “salataru” pobijedivši u Lilleu tradicionalno bahate domaćine Francuze!
Prvi put to su učinili naši teniski asevi Mario Ančić i Ivan Ljubičić već pomalo davne 2005. godine i najavili velike stvari za hrvatski tenis.
I po svemu hrvatski tenis bi trebao ići uzlaznom putanjom i stvarati na valu ovih sjajnih uspjeha nove Ivaniševiće, Ljubičiće, Ančiće, Čiliće…, a da pri tome (o kako to gordo zvuči) ostanemo ponizni i veliki, kako doliči velikim sportašima.
No da se lagano naši tenisači gube u nekim svojim “idealima”, svjedoči ova zadnja apsurdna situacija netom prije početka novog Davis Cup natjecanja oko podijele premija između izbornika i igrača.
Naime, nakon otkaza Čilića, Krajan je pozvao Karlovića (koji je opet s figom u džepu prijavio turnir (Houston) neposredno prije Davis Cupa, što je već prije napravio koji mu je to otvoreno zamjerio a što je krajnje neozbiljno od Karlovića) dok je sporno postalo da taj isti Karlović polaže pravo na veći dio premije od Čilićeva dijela kao i izbornik Krajan, na što su se igrači pobunili te zbog toga smijenili izbornika i odlučili nastupiti na Davisu Cupu bez izbornika. Krajnje neozbiljno da branitelj naslova to sebi dopusti neposredno prije najbitnijeg ekipnog natjecanja u svijetu.
I dok je za divno čudo Božje u Hajduku nešto više od 3 godine “stolovao” prvo kao skaut a potom kao sportski direktor notorni Saša Bjelanović, i to prilikom provodio niz dolazaka i odlazaka s Poljuda, činjenica je da je ono što je ionako vrijedilo i nije bilo sporno da su budućnost Hajduka igrači poput Bradarića i Palaverse, iste je uspio prodati što i nije neka posebna mudrolija ali teško je shvatljivo kako je trajao tako dugo unatoč nizu gafova (ozbiljna afera s trenerom Despotovićem) i nizom promašaja s transferima (prvenstveno stranci).
Gomile novaca bačene u vjetar za većinu vrlo upitnih igrača od kojih neki još nisu ni zaigrali ili su tek skupo plaćene prinove. I jedna kuna utrošena na takve igrače je puno pored domaće “dice” za koju treba ustrajati i u koju treba vjerovati. Ali u Hajduku to je tek iluzija jer ne postoji prava strategija i vizija.
Bilo bi dobro da imamo više vjere i u HKS koji se uzda u kvalifikacijski turnir za Olimpijadu (točnije u Splitu) što bi svojim jamstvom trebala podržati Vlada RH (tehnički i financijski jako zahtjevan turnir) ali bih kao košarkaški fan i navijač još više vjerovao istima da opet možemo imati ujedno jak nacionalni team kad “se nađe zajednički jezik” s našim NBA igračima da nastupaju za nacionalni team.
Ogromna praznina i manjak autoriteta u svlačionici je nastao i gomilao se godinama otkada nas je tragično napustio jedini pravi vođa Dražen Petrović. Čast Hezonji (“nema vremena za izbornika”) i svima takvima ali je olako zaboravio kako je i na koji način došao do ovoga gdje je danas (igrao i dominirao u svim nacionalnim selekcijama a “tamo ti neki treneri” su ga istrpili i vjerovali u njega).
Raduje elan našeg novog selektora Mršića, raduje izbor košarkaškog velikana Dina Rađe u Komisiju za natjecanja FIBA-e, žalosti doduše preseljenje Cedevite iz Zagreba u Ljubljanu što je ipak udarac hrvatskoj košarci a ostaje vjerovati da će naš selektor imati na raspolaganju odličnu kvalitetu koje pored naših NBA igrača u Europi ne manjka.
Pored niza vrlo perspektivnih mladih igrača poput Prkačina, Kalajžića, Rogića, Tišme, svakako su vrijedni pažnje dva Omišanina – Matej Rudan (Bayern) i sve bolji i vrlo iskusni Ivica Radić iz Zelene Gore (Poljska) kojem je trener Žan Tabak, a inače taj perspektivni poljski klub uspješno nastupa i u vrlo jakoj (drugoj po redu u Europi) VTB ligi. Nadam se da ćemo se opet i vrlo skoro radovati seniorskim rezultatima hrvatske košarke!
I osvrt na unikatnog sportaša i čovjeka koji je ujedinio cijelu Hrvatsku – Zlatka Dalića. Tezu o poniznim pobjednicima drži i gorljivo brani u svakom momentu: otvoreno agitira u HNS-u od prvog dana mandata da reprezentacija mora igrati u Splitu, poziva na ujedinjenost, poštuje nogometne legende, a svoj stav o igranju zadnje utakmice u Rijeci davno je već iznio. Poentirat će vrlo skoro i britko ali ne želi remetiti ozračje u ionako oslabljenoj momčadi.
Ali Hrvatska kao viceprvak svijeta siguran sam da ima dovoljno mudrosti (izbornik) i kvalitete (igrači) da osvoji minimalno bod i plasira se na Euro.
Ozbiljan savez (a to HNS pretendira da jeste) ne ostavlja do zadnjeg da posljednju utakmicu kvalifikacija igra na najmanjem stadionu (Rujevica) znajući proceduru pravovremene prijave grada i stadiona i eventualnu potencijalnu važnost iste posljednje kvalifikacijske utakmice. Ali eto…
A jedan drugi trener, trener GNK Dinama Nenad Bjelica ima sve zasluge što je od Dinama stvorio vrhunsku momčad i profilirao niz novih zvijezda (Olmo, Moro, Petković, Oršić…) ali bi trebao biti velik (ili barem mudar) u svojim osvrtima kad je VAR presudio na štetu njegove momčadi jer je olako zaboravio kako je svojevremeno po hrvatskim travnjacima govorio da neće i nema što komentirati suđenja jer to nije njegov posao a da su suci samo ljudi, časni ljudi.
Samo nek bude dosljedan, a ako već pretendira za mjesto nacionalnog izbornika po isteku Dalićeva mandata onda nek uči od najboljih i nek autoritet gradi onako kao što to radi izbornik Zlatko Dalić – u pobjedi se ne uzvisi, u porazu se ne ponizi!