Slovimo za sportsku naciju i to svakako dokazuju svi relevantni ostvareni rezultati u svjetskim okvirima a to posebno treba uzeti u obzir kad usporedimo broj stanovnika, naš ekonomski standard, i uvjete u kojima se stvaraju naši sportaši – šampioni u korelaciji sa (ne)adekvatnim ulaganjem države u rekreaciju, amaterski sport i profesionalni sport.

Mogli bi tako unedogled nabrajati bitne kriterije, zbrajati i oduzimati pluseve i minuse ali s obzirom na aktualni demografski odljev i negativne demografske trendove koje u budućnosti najavljuju demografi i ostali ekonomski pokazatelji, s razlogom se pitamo kakva je budućnost razvoja hrvatskog sporta u toj prizmi.

Zaključci EU Vijeća o mladima

Koncem svibnja ove godine Vijeće EU-a je usvojilo zaključke o mladima i budućnosti rada gdje se kao glavni problem s kojima se mladi suočavaju jest ekonomska nesigurnost, manjak socijalne zaštite te nesigurni uvjeti rada.

Osim donesenih zaključaka gdje je utvrđen niz mjera (od fleksibilnog socijalnog sustava, neometanog prelaska iz škole na radno mjesto i kvalitetnom pristupu izbora poslova), utvrđena je i naglašena važnost podupiranja osobnog razvoja mladih i pomoći im da postanu samostalni kako bi imali osigurane potrebne resurse za sudjelovanje u društvu, doprinoseći time iskorjenjivanju siromaštva mladih gdje je pri tome razvoj i implementacija sporta u društvenoj socijalizaciji stavljen u prvi plan kao bitan dio istog.

Svatko onaj tko je upućen u navedene rezolucije i zaključke Vijeća EU-a o mladima, naći će niz bitnih poveznica i faktora da je sportska kultura svake nacije prioritet naglašen kroz sve opisane zaključke, iz čega proizlazi da svaka država odnosno društvo sa jasno razvijenom strategijom u samim počecima odgoja svakog djeteta (kroz obveznu tjelesnu kulturu i oblike rekreacije) pridonosi prije svega jačanju sportske kulture i svega što ide uz nju.

Bez školskog i amaterskog sporta nismo u mogućnosti napraviti bazu niti kvalitetno razvijati sport koji će u budućnosti kao takav postati profesionalan. Puno veću važnost moramo dati financiranju sporta na lokalnoj razini i ustaljenom standardiziranom financiranju sporta jer bez toga nema velikog napretka, napraviti dobru bazu kroz masovnost iz čega će stručne službe i treneri izabrati kvalitetu i daljnje usavršavanje talenata. Iznad svega, nužnost je osigurati svoj djeci i mladima besplatno bavljenje sportom kako bi ujedno roditeljima ta briga bila manje financijsko opterećenje i kako bi se mladi privukli sportu i rekreaciji te kako bi time preveniralo zdravlje nacije (od malih nogu, što se kaže).

Čak 35 posto pretile djece u Hrvatskoj

Po meritornim činjenicama Eurostata, RH je došla do kritične točke uzevši u obzir činjenicu da je 35 posto pretile djece u Hrvatskoj do devet godina što je jedan strašan pokazatelj budućnosti nacije koja ne nudi prevelik optimizam.

Jer pretila djeca postat će bolesni odrasli ljudi. Stoga je žalosno da kao poznata sportska nacija dovodimo lošom dosadašnjom strategijom razvoja sporta u pitanje i opstanak nacije u okvirima realnog, jer što je lošiji ekonomski standard, roditelji su osuđeni na puko preživljavanje i(li) bijeg iz hrvatske svakodnevice pa su tako zarobljeni između poslovne i egzistencijalne okupiranosti, manjka mogućnosti ali i straha od „što donosi sutra“ pa u jurnjavi za prosperitetom briga o djeci pada u drugi plan.

Dana 12. srpnja 2019. godine, na 12. Sjednici Hrvatskog sabora izglasan je Nacionalni program športa 2019. – 2026. Navedeni dokument je prvi strateški plan za područje sporta verificiran od strane Sabora u RH i kao takav od izuzetnog je značaja za budućnost hrvatskog sporta prošao je gotovo neopaženo u hrvatskim medijima, no nije prošao neopaženo na javnom savjetovanju. Mnogi bitni sportski dionici, kao i oni manje bitni, uključili su se u raspravu i svojim komentarima pokazali kako većina sportskih djelatnika smatra ovaj dokument izrazito bitnim.

Nacionalni program športa sadrži ključne ciljeve koji uključuju rješavanje problema u području financiranja, infrastrukture, stručnih kadrova, skrbi o vrhunskim športašima i brigu o dual-karijeri te naravno, onaj dio koji će možda biti i najteže riješiti, problem neaktivnosti nacije, a ujedno predstavlja i temeljni dokument za izradu novog Zakona o športu koji još uvijek skuplja prašinu u jednoj od ladica Središnjeg državnog ureda za šport.

Šest općih ciljeva

Važnost ovog dokumenta se očituje kroz šest općih ciljeva, a koji bi u razdoblju od 2019. – 2026. godine trebali biti temelj za financiranje svih razvojnih aktivnosti i usavršavanje kadrova a to su:

Uređenje područja financiranja športa
Unaprjeđenje zdravstveno usmjerenog tjelesnog vježbanja i iskorištavanje promocijske vrijednosti športa
Unaprjeđenje skrbi o športašima
Uspostavljanje sustavnog i racionalnog pristupa upravljanja održivom športskom infrastrukturom
Unaprjeđenje skrbi o stručnim kadrovima u športu
Unaprjeđenje sustava upravljanja u športu

Mnogi sportski stručnjaci koji su radili na ovom dokumentu naglasili su viziju da je Hrvatska zemlja sporta kao kulture i načina življenja i prepoznatljiva po vrhunskim rezultatima a ujedno su vođeni misijom da se sportom svih pojavnih oblika u globalu (rekreacija, amaterski i profesionalni sport) upravlja transparentno i učinkovito kako bi se u kontinuitetu stvarali preduvjeti za razvoj svih sportskih oblika.

Žrtva, prkos i odricanje

Na Središnjem državnom uredu za šport je velika odgovornost jer u ruci ne drže samo komad papira već jedan od ključeva zdravije i bolje budućnosti naše djece i cijele nacije dok su ostali i slični dokumenti postali i ostali (barem do sada) tek puko slovo na papiru.

Nek odgovorni političari znaju da je bolje sutra hrvatskog sporta već dugo u njihovim rukama, a usudio bih se reći da svi veći sportski rezultati su najmanje plod sustavnosti (državne strategije), a puno više produkt rada tih vrijednih sportaša ispunjen krvi i znojem u neadekvatnim uvjetima (većinom), njihove žrtve, prkosa i odricanja kao i odricanja njihovih roditelja, talenta i Božjeg dara.