KOLUMNA HRVOJA ZNAORA 2020. godina – ponos i tuga u isti tren

"Godina užasa. Godina tuge. Godine patnje. Godina plača, razaranja, bolesti, zabrana, frustracija, psihoze, iščekivanja"


Godina užasa. Godina tuge. Godina patnje. Godina plača, razaranja, bolesti, zabrana, frustracija, psihoze, iščekivanja.


Nakon turistički rekordne i vrlo uspješne 2019. godine i rasta BDP-a, očekivali smo nastavak pozitivnog rasta gajeći nadu da će biti 2020.g. još bolja i uspješnija, no kao i cijeli svijet, tako i Hrvatsku zadesila je pandemija koronavirusa.

Da svako zlo ne dolazi samo, u jeku velike zime 22. ožujka grad Zagreb pogodio je veliki potres jačine 5,5 stupnjeva po Richteru koji je odnio jedan mladi život i kojom prilikom je ozlijeđeno 27 ljudi dok je materijalna šteta bila velika pa će i sama obnova trajati možda i dulje od desetljeća.

Trajni ožiljci u srcima i u dušama mnogih ljudi. I mislili smo da je nevolja prošla, da se valjda ponoviti neće. Bili smo prokleto u krivu.

Kako sam već prije negdje čuo, da je netko snimao nekakav apokalptičan film, ne bi mogao zamisliti bolji scenarij vrijedan Oscara – velika zima, pandemija koronavirusa, potres, ljudi na ulicama.

Ali opet i po tko zna koji put pokazalo se veliko srce Hrvatske – ljudi, narod.

Nitko nije više brojio navijačke skupine koje su sa svih strana uz sve vrijedne ljude bili velika pomoć i podrška Zagrebu i građanima Zagreba u tim teškim danima.
Pravi primjer političarima kako se diše i radi za dobrobit svog naroda. I dok smo se nadali boljim danima i ljepšem sutra, pandemija je vladala diljem svijeta, uzrokovala mnoge socijalne nemire, zdravstvene i materijalne probleme.

I opet samo se bavili urotama, je li se i kako moglo bolje, koliko je država zakazala ili nije zakazala, i sve tome slično, a odgovore ćemo vidjeti daleko u budućnosti. Sad ne. Sad samo nagađamo. Jer tu smo gdje jesmo, sve je stalo pa je stala i Hrvatska.

U tom drugo valu pandemije koji je krenuo na jesen, Vlada odnosno Stožer donio je po mnogima nekoliko diskutabilnih odluka odnosno mjera i dobrano se u nekoliko situacija izblamirao, uslijedilo je zatvaranje, pad društvenih i prihodovnih djelatnosti, među ljude se opet lagano uvukla depresija, opet smo nekako frustrirani i razočarani svime i svačim, kontriramo i koroni, i Stožeru i sami sebi.

U vrijeme Adventa potom svi smo nekako živnuli, osjetili potrebu da budemo jedni uz druge, da pomognemo jedni drugima, ljudima u nevolji. I to smo pokazali na najbolji mogući način, kako samo Hrvatska zna.

Veliki potres jačine 6,2 stupnja po Richteru, čak 30 puta jači od onog u Zagrebu početkom godine, koji je dana 29.12.2020.g. pogodio Petrinju, Glinu, Sisak i okolicu, uzrokovao je do sada najveću prirodnu katastrofu u Hrvatskoj u kojoj je 7 ljudi izgubilo živote i stotine, možda i tisuće ljudi svoje domove uz veliku materijalnu štetu koja se tek treba sagledati.

Tužne i apokaliptične slike koje dolaze ovih dana iz tih malih i srcem velikih banijskih mjesta unijele su tugu u srca mnogih ljudi ne samo u Hrvatskoj već diljem svijeta. Hrvatska je opet kao jedno, ujedinjena, pokazala da ti ljudi nisu i neće ostati sami i da imamo razloga vjerovati da se gradimo kao bolje društvo. Kolone i kolone konvoja pomoći sa svih strana Hrvatske, navijačke skupine pod istim stijegom i istim ciljem, vrijedni ljudi poput vatrogasaca, zdravstvenih djelatnika, vojske, policije, HGSS-a (oni su naš istinski ponos i posebni heroji), mnogi znani i neznani pojednici, skupili su se kad je najpotrebnije i pokazali da imamo razloga biti ponosni.

Gledati i doživiti tu tugu i razorena mjesta koja u neki trenucima ostave dojam kao da je tu bio rat a ne potres, gledati te napaćene ljude kako ne gube nadu brišući suze sa naboranog mučnog lica, gledati ljude koji pomažu i kojima ništa nije teško, doživjeti sve to je – tuga i ponos u isti tren.
I teško uopće pojmiti kako netko, nazvati ću ga – sasvim nebitan, može u ovo teško vrijeme izjaviti za medije o teškoj situaciji samo građana druge nacionalnosti i vjere, ali opet kad se doživi da je netko puno pametniji od toga nekog nebitnog lika skupljao pomoć za sve ljude koji su pogođeni ovom katastrofom i koji pomoć trebaju i nije ni trunke izdvajao tu pomoć po nacionalnoj osnovi, onda u biti shvatimo da je taj netko nebitan tek obični kokošar koji svoju slavu i rejting bilda na muci ljudi a da su bili i ostali pravi heroji oni koji pomažu svima u nevolji i koji ne pitaju za nacionalnosti ili vjeru.

A takvih ima u ovoj državi, ima i biti će, takva je naša Hrvatska i pravi heroji su momci iz HGSS-a, vatrogasci, policajci, zdravstveni djelatnici, Torcida, BBB, Kohorta, svi vi ljudi dobre volje koji činite dobra dijela i ne stajete pomagati pa nek nauče takvi nebitni likovi kako se voli Domovina i kako se pomaže potrebitima. Djelima a ne riječima. Potrebitima u nevolji a ne samo nekima. Svima.

I tuga i ponos u isti tren.

Tuga jer je teško gledati svoga bližnjega gdje pati i kako mu je teško.
Ponos jer smo pokazali i pokazati ćemo da nema predaje i da smo svi uz potrebite i jedan uz drugoga kad god treba. Jer to je naša Hrvatska!

Moja reakcija na članak je...
Vau
8
Haha
0
Hagić
1
Hmmm
1
Plač
1
Grrr
0
Molim?
0

1 KOMENTAR

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime